U trenutku kad je svijet stao, a lockdown ogolio sve što nas stvarno pokreće, Rea Bušić odlučila je riskirati — i upisati glumu kao svoj treći studij. Danas, pet godina kasnije, ova 30-godišnja glumica profilira se kao jedno od najzanimljivijih mladih imena nove kazališne generacije: ranjiva, misaona, fizički precizna i emocionalno otvorena. Reu zanima sve ono zbog čega umjetnost još uvijek ima smisla — ljudi, pojave, igra, prisutnost, ali i borba s vlastitim demonima, dijeljenje radosti i vjera da nas dobra umjetnost može vratiti na temeljne postavke ljepote života. Upravo tu filozofiju unosi i u SOLARIS DVA, kazališni projekt koji potpisuje Borut Šeparović, a koji nastaje u koprodukciji Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula i Montažstroja.

Polazeći od romana Stanisława Lema i kultnog filma Solaris Andrej Tarkovski, predstava Solaris premješta u doba umjetne inteligencije, deepfake tehnologije i beskonačnog digitalnog pamćenja. Na sceni se istodobno susreću živa izvedba, arhivski film i njihova računalno generirana verzija, a Rea kao Hari postoji između tijela, sjećanja i algoritma. Upravo u toj pukotini između stvarnog i nestvarnog predstava postavlja ključno pitanje: gdje završava čovjek, a počinje stroj — i može li ljubav sastavljena od emocija, sjećanja i koda biti manje stvarna?

Intimnost, tehnologija i emocija susreću se u novom kazališnom projektu koji pomiče granice izvedbe

JELENA JANKOVIć

Premijera SOLARIS DVA održava se 30. siječnja 2026. u Dvorani Ciscutti u Puli, uz reprizu dan kasnije, a predstava potom gostuje u Zagrebačko kazalište mladih 24. i 25. veljače. Za Reu Bušić ovo je još jedna važna postaja na putu koji tek počinje — onom koji, osim glume, vodi i prema pisanju, glazbi, filmu, Shakespeareu, Čehovu i kolektivima koji njeguju ljude jednako pažljivo kao i umjetnost.

U Puli radiš na predstavi Solaris DVA u režiji Boruta Šeparovića - projektu o kojem se već dosta šuška. Kako bi nam ga predstavila?

Solaris DVA je višeslojna predstava jer publika istovremeno gleda film Solaris Andreja Tarkovskog iz 1972., digitalni zapis u kojem se koristi deepfake tehnologija i živu kazališnu izvedbu. Posebnost procesa je u tome što igramo unutar već postojećih okvira filma. Zanimljivi su prijelomi koji su se otvorili u Borutovoj režiji — redukcije scene na samu srž ili dodavanja detalja u prijelazima koji u filmu nisu vidljivi, ali su nužni za nastavak scene. Uz glumu, u realnom vremenu radimo i postupak filmske montaže. Sve je dosta brehtijanski: stalno ulazimo i izlazimo iz likova, a našu izvedbu dodatno “podebljava” deepfake naših lica na filmskom materijalu.

Kako je došlo do suradnje na ovom projektu i dočaraj nam malo atmosferu na probama?

Matija Čigir, s kojim sam već radila, nazvao me i pitao jesam li slobodna nakon studenog. Pristala sam bez puno pitanja jer mu vjerujem. Nakon toga me nazvao Borut i tako se posložila jedna predivna, predana ekipa. Pula nam je dala prostor da se povežemo i izvan proba. Svi smo jako uronjeni u projekt, a Borut sve čini još strastvenijim. Puno učim od svih.

JELENA JANKOVIć

Sjećaš li se trenutka kad si pomislila: ovo nije samo faza, ja stvarno želim glumu?

To se događalo tiho i sporo. Odrasla sam u Splitu, u vrijeme kad turizam još nije bio dominantan. Bila sam okružena inspirativnim ljudima, roditelji su podržavali moju umjetničku stranu, a Festival mediteranskog filma Split mi je otvorio ljubav prema filmu. Gledanje predstave Hinkemann u ZKM-u 2015. bilo je ključno — nisam znala objasniti što se dogodilo, ali nešto se duboko pomaknulo. Odluka za prijemni pala je nekoliko godina kasnije, tijekom korone.

Akademija dramske umjetnosti često se romantizira. Što te tamo najviše izgradilo, a što si morala svjesno „odučiti“?

Vrijeme posvećeno istraživanju, kolektiv i praćenje rasta kolega. Puno rada na prepuštanju, prisutnosti, dopuštanju blesavoće i strasti. Bilo je i borbe s vlastitim očekivanjima. Još uvijek učim strpljenje prema sebi i samopoštovanje. Ovaj je posao težak ako ga shvatiš preozbiljno.

Solaris DVA postavlja pitanje može li emocija postojati neovisno o mediju kroz koji se prenosi

JELENA JANKOVIć

Tvoja je generacija odrasla uz društvene mreže, krize i konstantan osjećaj nesigurnosti. Doživljavaš li to više kao teret ili kao neku vrstu mentalne fleksibilnosti?

Mislim da imamo puno više problema s anksioznošću i perfekcionizmom zbog pritiska da sve mora izgledati savršeno i da za sve postoji instant rješenje. Manje smo prisutni u trenutku.

Kad ne glumiš, ne čitaš tekstove i nisi „u projektu“, kako izgleda tvoja idealna verzija dana?

More i sunce.

Postoji li nešto što te ljudi rijetko pitaju, a zapravo te jako definira?

Ljubav prema glazbi.

JELENA JANKOVIć

U predstavi tvoj lik Hari postoji istodobno kao tijelo, sjećanje i digitalna projekcija. Kako je igrati lik koji zna da je „kopija“ — i može li takva verzija ljubavi biti jednako stvarna kao ona analogna?

Jednom sam pitala umjetnu inteligenciju što sve može, a odgovor je bio: sve što je ljudi nauče. Pa sad — o tome često razmišljam. Ako emocija nastaje u trenutku, ako se događa između dvoje ljudi, onda je stvarna bez obzira na medij. Intimnost ne ovisi o formatu.

Deepfake ti povremeno „posuđuje“ lice filmske Hari, dok tijelo i emocija ostaju tvoji. Je li te ta podjela oslobađala ili dodatno ogolila?

Moje lice je usađeno u već postojeću filmsku izvedbu Natalije Bondarčuk pomoću deepfake tehnologije i ponaša se u skladu s njezinom arhiviranom glumom. Zanimljivo je da deepfake često ne može uhvatiti dubinu lica — primjerice suze koje su kod Natalije vidljive zbog njezine emocionalno prožete izvedbe. U živoj izvedbi moram ostati vjerna originalu: gestama, facijalnoj ekspresiji, boji glasa, ritmu, čak i disanju. Što bolje upoznajem zadani okvir, to sam slobodnija na sceni. Intimnost proizlazi iz slobode unutar granica.

U jednoj se sceni susreću tri Hari — filmska, kazališna i računalno generirana. Kad si to prvi put vidjela, jesi li se osjećala više kao glumica ili kao svjedok nečega potpuno novog?

Kao da sam u nekom koru s još dvije kolegice. Tu scenu nisam vidjela unaprijed, ali pamtim reakciju našeg scenografa Filipa Triplata — doslovno se izbezumio jer mu je izgledalo kao da sam izašla iz ekrana.

Rea Bušić kao Hari — lik koji postoji između stvarnosti, sjećanja i algoritma

JELENA JANKOVIć

Predstava se snažno bavi pamćenjem, projekcijama i emocionalnim „duhovima“. Je li ti se neka misao ili osjećaj iz Solarisa zadržao i izvan probe?

Postoji jedna Krisova rečenica: „Za očuvanje jednostavnih ljudskih istina nužne su tajne. Tajne sreće, smrti, ljubavi.“ Ta mi se misao često vraća.

A kad bi Solaris DVA bio aplikacija na tvom mobitelu, čemu bi služila?

Bila bi to aplikacija koja se stalno ažurira. Ljudi bi se navukli jer bi svaki put otkrili neki novi sloj.