Lynn Rothwell
INTERVJU

Irska spisateljica Megan Nolan: "Kad nemaš novca, od svijeta moraš tražiti mnogo više"

Autorica i novinarka čiji je prvi roman "Djela iz očaja" zaludio književni svijet, za Gloriju govori o odrastanju u socijalnom naselju, iskustvu pobačaja sa sedamnaest te skorom preseljenju u New York, gdje je, vjeruje, čekaju mnoge lijepe stvari.

Autorica i novinarka čiji je prvi roman "Djela iz očaja" zaludio književni svijet, za Gloriju govori o odrastanju u socijalnom naselju, iskustvu pobačaja sa sedamnaest te skorom preseljenju u New York, gdje je, vjeruje, čekaju mnoge lijepe stvari.

Prvi pokušaj video intervjua s 33-godišnjom irskom književnom zvijezdom Megan Nolan propao je zbog oluje Ciaran koja je pogodila Veliku Britaniju. U Londonu je nestalo struje pa smo razgovor pomaknule nekoliko dana kasnije. Znakovito je da je oluja nazvana baš kao i glavni muški lik u njezinom debitantskom romanu "Djela iz očaja" (Hena.com) - Ciaran je hladan, nedostupan i nemilosrdan. Baš poput oluje. Naš drugi pokušaj bio je uspješniji - Megan je odgovarala na moja pitanja hodajući ulicama južnog Londona. Mnogi kritičari tvrde da Nolan piše poput sna, čak i ako se tema čini poput noćne more. Svoj debitantski roman "Djela iz očaja", koji je objavljen 2021., pisala je u Londonu i Ateni, gdje je bila na rezidenciji. Mnogi su ga opisali kao djelo koje daje beskompromisan pogled na ljubav i patnju. Roman, čija je radnja smještena u Dublinu, bavi se detaljima toksične veze glavne junakinje, ujedno i naratorice, i Ciarana, njezinog dečka u periodu od dvije godine. Osim što je mnogi uspoređuju s njenom sunarodnjakinjom Sally Rooney, Megan ima poseban stil pisanja koji je čini drukčijom od drugih. Iako napokon živi onako kako je oduvijek htjela, nije sve uvijek bilo tako bajkovito.

Dok je pohađala katoličku školu u rodnom Waterfordu, smatrali su je bistrom, sve dok nije upisala Trinity College u Dublinu. Željela je studirati engleski, ali nije imala dobre ocjene, pa je odabrala francuski i filmsku umjetnost s čim se mučila i nakon samo nekoliko mjeseci odustala je od daljnjeg školovanja.

"Pomislila sam kako nisam dovoljno pametna i to mi je bilo poražavajuće", rekla je.

Kad se preselila u London sa svojim tadašnjim dečkom, osjećala je da je pisanje njezina sudbina. Ubrzo nakon preseljenja dobila je honorarni posao u Independentu, što je bila velika stvar.

"Prije toga sam mislila kako su ugledni mediji u potpunosti nedostupni i da morate ostvariti dobru karijeru kako biste imali priliku pisati za njih. Kada sam dobila posao, pomislila sam: Ako si sposobna i želiš raditi za ne baš sjajan novac, onda zaista možeš dobiti priliku", rekla je.

Radila je kao freelancer, ali kaže da je bila švorc sve dok 2019. nije dobila kolumnu u New Statesmanu. Ubrzo nakon toga počela je pisati za brojne medije - od Guardiana do New York Timesa. Njezin stil pisanja pomogao joj je da se, zahvaljujući svojim briljantnim esejima, kritikama i tekstovima, probije. Na pitanje kako to da nije željela biti novinarka, odgovorila mi je da je uvijek sanjala o tome da bude književnica.

image

Njezin prvi roman ‘Djela iz očaja‘ objavio je nakladnik Hena.com, a prevela Mirna Čubranić

press

Upravo su njezina iskrenost i ogoljenost prilikom pisanja ono što su prepoznali i urednici i čitatelji. Nolan je sa sedamnaest ostala trudna i došla u Veliku Britaniju kako bi pobacila, o čemu je pisala o svojem eseju objavljenom 2014., što joj je kasnije poslužilo za radnju njezina drugog romana koji je nedavno objavljen u Britaniji "Ordinary human failings".

"U Irskoj je pobačaj bio zabranjen i morala sam otputovati u Britaniju kako bih prekinula trudnoću. Svojim esejom sam željela pokazati koliko je to bilo ekstremno, a bilo je to 2008. Frustrirana sam irskim zakonima", rekla je.

Njezin otac Jim Nolan, dramatičar, i majka feministkinja, koja radi s imigrantima, bili su joj potpora. Unatoč tome, trebalo joj je dosta vremena da ikome kaže da je pobacila.

"Moja mama se gotovo cijeli svoj život, sve dok abortus nije legaliziran, borila za prava žena na pobačaj. Unatoč roditeljskoj potpori, jedva sam mogla govoriti o tome. Mnogo loših stvari se tih godina desilo, ali, hvala Bogu, to se promijenilo i sada imam život koji volim", rekla je Megan.

Nolan, koja je slobodna nakon dvogodišnje veze, početkom 2024. seli se u New York, a upravo će u tom periodu i u Americi biti objavljen njezin drugi roman. Uza sebe ima ljude koji će joj pomoći da ostvari svoj puni potencijal. Njezin jedini plan je pisati. Većina njenih prijatelja u Londonu napušta grad zbog visokih troškova života ili zasnivaju obitelji, a ona to ne želi. U jednom tekstu napisala je kako ideju majčinstva smatra odbojnom.

"Prije sam mislila da ću kada zaradim novac promijeniti mišljenje, ali iako sam počela dobro zarađivati, moj stav se nije promijenio. Bila sam s divnom osobom s kojom sam, da sam željela, mogla imati dijete. Ali to mi nije prioritet u životu."

Vaš prvi roman zove se "Djela iz očaja". Za čim očajava vaš glavni lik?

- U prvom dijelu romana, ona očajnički želi pridobiti ljubav muškarca i pokušava na sve načine ublažiti njegov otpor prema njoj. Moj glavni lik nije zadovoljan sobom, pa je samodestrukcija odgovor na to nezadovoljstvo. Naratorica pogrešno misli da će zahvaljujući ljubavnoj vezi pronaći mjesto mira i pripadnosti. Knjiga nije ogledalo mojih razmišljanja, ali je zasigurno temeljena na mislima i osjećajima koje sam imala u svojim ranim dvadesetima. Izgubila sam ambiciju koju sam imala kao dijete i tinejdžerica, pa se činilo prirodno da se okrenem ljubavnom odnosu, jer unatoč tome što život nije ispao kako ste zamišljali, vjerojatno uvijek možete pronaći nekoga. Čak i ako je riječ o užasnom izboru - vezi s nekim s kim niste kompatibilni.

Naratorica u jednom trenutku shvaća koliko je njezina situacija nekonvencionalna - da je njihov odnos čudan, u njemu ne postoji reciprocitet te da će zbuniti i uznemiriti ljude koji je vole.

- Roman je očito preuveličana verzija stavljanja nekog odnosa na prvo mjesto nauštrb svega ostaloga. Veoma je neobično da odrasla žena koja vodi prilično normalan život ne želi sagledati te stvari i jedino što joj je u fokusu su ljubav i seks.

Mislite li da je glavna protagonistica usvojila društvene norme koje su je natjerale da vjeruje da će joj veza dati potvrdu vrijednosti?

- Ispod svega viri taj osjećaj nedostatnosti koji je prati cijeli život. To nije nešto što se može lako objasniti. Mnogo je žena koje se doista mrze i ne postoji pravo objašnjenje za to - nisu imale roditelje koji su im govorili da su bezvrijedne i glupe. To je naprosto neobjašnjivo. Etiketiranje me užasno živcira. Kada sam u svojim ranim dvadesetima prolazila kroz teške trenutke, uvijek su me šokirali ljudi koji bi me opisali kao depresivnu ili ako sam puno pila, kao alkoholičarku. Kada sam bila u groznim vezama, ljudi bi koristili riječ "zlostavljanje" zbog određenih stvari koje sam doživjela od partnera a da sam ja tu riječ nisam nikad upotrijebila. Ne želim reći da nijedno ponašanje koje je opisano u knjizi nije zlostavljačko, ali ponekad mi se čini da su te riječi pojednostavljivanje stvari koje sam doživjela.

Kako ste uopće postali spisateljica?

- Čitanje je bilo jedini efektivni način da ublažim svoju blagu, ali stalnu tjeskobu koju sam osjećala kao dijete. I upravo mi je to pomoglo da i sama pokušam pisati. Pisanje je također bilo najbolji način da si objasnim vlastiti život, da ga slomim i usporim, kako bih ga mogla spriječiti da me preuzme. Pisala sam eseje i pjesme prije puberteta, ali ozbiljnije sam počela pisati s 24 godine.

image

Irska književnica početkom iduće godine preselit će se u New York

Profimedia

Kako ste došli na ideju na napišete svoj prvi roman?

- Zanimalo me zašto žene ulaze u romantične odnose po cijenu gubitka vlastitog identiteta. Trebale su mi gotovo tri godine otkako sam napisala prvu rečenicu do predaje rukopisa izdavaču i potom još nekih pola godine uredničkog posla. Radila sam kao freelance novinar i tajnica tijekom tog perioda, pa sam pisala samo kad bih uhvatila vremena. Uglavnom sam pisala noću i ponekad u nekom londonskom pubu u poslijepodnevnim satima.

Mnogi mladi europski pisci s kojima sam razgovarala rekli su mi da im je doista teško baviti se pisanjem uz sve poslove koje rade te da im je potrebno mnogo više vremena da završe roman. Je li i vama bilo tako?

- Ja sam imala dva potpuna drukčija iskustva. Kad sam počela pisati svoj prvi roman, nisam imala izdavača, pa sam pisala u slobodno vrijeme, a kad sam počela pisati drugi roman, imala sam ugovor i mogla sam mu se posvetiti u potpunosti. U oba slučaja sam imala uspone i padove. Ponekad sam mislila kako je odlično što mi je to primarni posao i da je luksuz imati vrijeme samo za pisanje. Za vrijeme pisanja prvog romana trebale su mi tri godine da ga dovršim. Tad sam već navršila trideset i čovjek se u te tri godine dosta promijeni i dobije neku novu perspektivu. U to vrijeme sam i pisala za novine i nije bilo lako jer sam radila po 60 sati tjedno.

Glavna junakinja u vezi je Ciaranom, koji se ne odnosi najbolje prema njoj. Je li vam bilo teško emocionalno se izuzeti iz priče i ne zauzimati stranu?

- U trenutku kad njihova veza počinje propadati, osjećala sam se vrlo izmoždeno jer sam gajila empatiju prema ženskom liku. Mnogo ljudi mrzi Ciarana više nego što sam mogla zamisliti. Iz moje perspektive, ona se također prema njemu ponaša nasilno - projicirajući na njega stvari koje on ne osjeća ili ih nije izgovorio.

Što mislite kakvu poruku o vezama ili rodnoj politici možete poslati ljudima koji su pročitali vašu knjigu?

- To se promijenilo nakon što sam malo dublje ušla u priču, ali prije toga počela sam pisati s mišlju da pošaljem poruku kako nije uvijek dobro stavljati romantičnu vezu na prvo mjesto, staviti muškarca u centar svoga života i uložiti svu energiju u taj odnos. Verzija moje naratorice je očito prilično eksplozivna i netipična za većinu ljudi, ali morala sam i ja doživjeti to da prvi put u svome odraslom životu budem bez partnera i pokušam se nositi s tim. Nisam se željela osjećati kao promašaj jer nisam bila u vezi i htjela sam spoznati koliko sam si dopustila da me neki muškarac uništi. Uostalom, uvijek sam u svoje odnose ulagala svu svoju energiju.

Jeste li osvijestili neke stvari o sebi dok ste pisali ovaj roman?

- Osjećala sam se bolje na kraju, jer možete napisati verzije iskustava koje ste imali na mnogo različitih načina. Primjerice, kada glavna junakinja na kraju ostane sama, ima 23 ili 24 godine - meni je trebalo četiri ili pet godina dulje od toga da budem dobro i da započnem novo poglavlje svoga života.

image

Drugi roman Megan Nolan ‘Ordinary human failings‘ nedavno je objavljen u Velikoj Britaniji

press

U svom eseju objavljenom u Guardianu pisali ste o svom odrastanju u socijalnom naselju. Kako su ta iskustva utjecala na vaš pogled na klasu, zajednicu i identitet?

- To sam osvijestila tek kad sam zakoračila u neki novi svijet i nisam se susrela s diskriminacijom, ali naprosto ne možete ne vidjeti prednosti kad imate bogatu obitelj zahvaljujući kojoj možete pisati, da ne morate raditi nekoliko poslova i brinuti se za egzistenciju. To mi je jako zanimljivo i to je više tema mog drugog romana. Ta socijalna naselja također su poput neke zatvorene zajednice. Ne mislim da su ljudi koji tamo žive emocionalno zatvoreni, već imaju razvijenu jednu vrstu neophodne intimnosti kad netko živi na određeni način. Recimo, stvari koje su meni zanimljive, a vezane su uz novac, jesu da kad ga nemaš na neki način moraš tražiti od svijeta mnogo više. Biti uporniji, više se boriti, jer znaš da nisi neovisan, nisi samodostatan. Stalno moraš nešto tražiti i to je često loše, ali istodobno to mijenja tvoju osobnost da bi mogao biti povezan s drugim ljudima i treba ti da bi ostvario svoje ciljeve.

Današnji mladi ljudi zabrinuti su za svoju budućnost, bez obzira na to je li riječ o poslu, vezama ili drugim problemima u društvu. Kako se vi nosite s tim i imate li neki savjet za svoju generaciju?

- Poznat mi je taj osjećaj, ali važno je pronaći nešto što će vas okupirati. Strukturirati tjedan, mjesec - nešto do čega mi je stalo. To se poklopilo i s mojim dolaskom u London gdje sam upoznala ljude koji su bili politički angažiraniji od mene i to je postalo važan dio moga života i pomoglo mi je u pisanju. Nisam politička aktivistkinja, ali mi je bilo korisno što sam se okružila takvim ljudima i što sam se bavila stvarima koje se dešavaju oko mene. Jer ako stalno razmišljamo o budućnosti, onda postajemo prestrašeni, pa mislim da je bolje usmjeriti energiju na neke projekte koji vas usrećuju.

Nedavno ste objavili svoj drugi roman. Kakvi su vam planovi za budućnost?

- Upravo počinjem pisati svoj treći roman, a nakon toga krećem s pisanjem svoje prve publicističke knjige, pa mislim da ću iduće tri ili četiri godine raditi na objema istovremeno.

Uloga tehnologije raste u različitim industrijama, uključujući i izdavačku. Kako vidite utjecaj umjetne inteligencije na vašu profesiju u budućnosti i koliko je pomoć AI alata u kreativnom procesu moguća?

- Koristim je kada pripremam neki tekst za novine, najčešće AI transkript i to mi je od pomoći. Možda sam naivna, ali ne osjećam se da bi AI mogao ugroziti mene i moj kreativni rad. Strastveni čitatelji ne bi bili zadovoljni čitanjem nečega za što znaju da nije napisao čovjek. Naravno, postoje neki žanrovi gdje se lako stroj može zamijeniti čovjekom. Primjerice kad sam pod stresom, čitam hrpu sličnih krimi romana loše kvalitete koje na Kindleu kupujem za jedan dolar. Ali u smislu književnosti i nefikcije prilično sam sigurna da nijedan stroj ne može zamijeniti ljudsko iskustvo i osjećaj povezivanja s drugim bićem.

Linker
12. srpanj 2024 14:49