Moja prva ljubav rodila se u parku na Krešimirovom trgu gdje smo stanovali, on na broju 6, a ja na 7. Gogi je imao pet i pol godina, a ja šest i po cijele dane smo se igrali u tom parku, naravno i s drugom djecom, ali su svi oni znali da smo mi par.
Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito i vjerojatno, ali tako ima više smisla i život i smrt, kaže poseban i svoj Meša Selimović. Ah, ljubav, ljubav roditeljska, prijateljska, ljubav prema umjetnosti, hrani, piću ili uopće prema životu. Možda je ljubav zapravo i najvažnija stvar u životu, a u toj velikoj i važnoj temi posebno mjesto zauzima ljubav između dva bića, i to ona ljubav zbog koje nastaju knjige, slike, pjesme i glazba. Kad čujem Balaševićevu pjesmu: "Prva je ljubav došla tiho, nezvana, sama, za sva vremena skrila se tu negdje duboko u nama..." i sjetim se svoje prve ljubavi.
Rodila se u parku na Krešimirovom trgu gdje smo stanovali, on na broju 6, a ja na 7. Gogi je imao pet i pol godina, a ja šest i naša je ljubav trajala cijelu godinu do upisa u školu. Po cijele dane smo se igrali u tom parku, naravno i s drugom djecom, ali su svi oni znali da smo mi par. Koji put bi nas uhvatili stariji dečki od četrnaest i petnaest godina, pa bi nas onako prijeteći tražili da za ondašnjih 2 ili 5 srebrnih dinara jedemo zemlju ili da se ljubimo. I jeli smo zemlju i ljubili se. Koji put bi nam dali te dinare, a koji put bi pobjegli dok smo se mi ljubili. Gogi i ja smo imali još izvora prihoda.
Njegovi roditelji su radili pa smo ujutro u njegovom stanu u dnevnom boravku "sklepali" malo kazalište s mojim lutkama i izmišljali predstave na koje su dolazila druga djeca, a i oni su morali platiti tih srebrnih 5 dinara da bismo na kraju puštali i one koji su imali samo 2 dinara. Bože, kako smo lagano i divno Gogi i ja funkcionirali! Prije predstave bi se samo okvirno dogovorili o sadržaju, pripremili odgovarajuće lutke i druge rekvizite i počeli improvizirati. Nitko nije znao, ni mi ni publika hoće li predstava biti žalosna, smiješna ili samo poučna. Jednom nas je improvizacija odvela u takav smijeh da smo gurajući se iza male pozornice i sklepanih kulisa srušili i kazalište i sebe valjajući se po podu od smijeha i tada smo morali djeci vratiti novac.
A onda je Gogiju mama na obližnjoj Branimirovoj tržnici kupila drvenu nazovi tamburicu. Gogi je odmah osmislio naše buduće nastupe - ja ću pjevati "Daleko je more ne vidiš mu kraja", a on će pokraj mene "prangijati" po toj tamburi. U blizini smo imali čak tri birtije u kojima smo nastupali: Gacka, Vodice i Palić. Kao honorar dobivali smo sendvič (žemlja sa šunkom i sirom) i malinovac (himbersaft). Dobro je to nama išlo, jutarnje pijance čak bismo i rasplakali! A onda su nam u birtiji Gacka počeli davati žemlju samo sa sirom bez šunke, pa se Gogi onako mali, kao pravi menadžer "ustobočio" pred šankericom i rekao: "Teta, ako nam ne bute stavljali šunku, mi više ne bumo dolazili! Imamo mi dosta posla i bez vas!"
A sjećam se i svoje prve okrutnosti prema Gogiju koje se također događaju u ljubavnim vezama. Naime, za vrijeme te naše birtaške karijere Gogi je dobio uši pa mu je mama obrijala glavu. Takav mi se nije sviđao pa sam ga natjerala da kupi malu kapu šiltericu koju nije smio skidati s glave dok mu kosa nije opet malo narasla. (Baš si mislim, dok ovo pišem, kako sam i kao mala bila zahtjevna u vezi: ljubavni partner, poslovni partner i menadžer!) Gogi je poslije kao i ja završio muzičku školu, akademiju i cijeli svoj radni vijek proveo u Zagrebačkoj filharmoniji na udaraljkama, a imao je godinama i svoj odličan bend Cabaret. Danas, u mirovini, živi u Samoboru i dugo, dugo nismo se vidjeli. Ipak, prije nekoliko godina, kad sam na radiju ispričala našu priču, Gogi je to čuo pa mi je poslao poruku: "Pa daj dođi u Samobor, imam kuću i terasu i finog vina, a bome i dobre zemlje!"
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....