Ksenija Erker prisjetila se srednjoškolskih dana: "Žao mi je novih generacija koje većinu vremena provode u virtualnom svijetu"

Mislili smo da su brige stvorene za one druge, živjeli smo samo knjige, samo lica koja ljube. I iza zadnjeg zvona, ona je bila sve, ona je bila ona, mala iz trećeg B. Jer iza svakog sata, ona je bila refren, s kečkama od zlata, mala iz trećeg B.

Sjetila sam se ove Arsenove pjesme kad sam prije nekoliko dana dobila poziv za proslavu godišnjice mature. Je li to uopće pristojno reći - 53. godišnjica! Moj razred je poseban po tome što smo se mi djeca iz susjedstva upisali u Osnovnu školu "Anka Butorac" u tadašnjoj istoimenoj ulici (danas je to zgrada SUVAG-a) i u četvrtom razredu dobili smo francuski jezik koji je odredio naš upis u gimnaziju. Naime, kad smo završili osnovnu, samo su dvije gimnazije tada imale francuski jezik (Šesta ili Gornjogradska i Druga ili Križanićeva), tako da smo se svi mi, osim nekolicine učenika koji su potražili neke stručne škole, upisali u Križanićevu (nekad su je zvali II. muška gimnazija).

Vrlo je rijetko da u istom razredu provedete svih dvanaest godina školovanja. Pokušavam se sjetiti što najviše pamtim iz toga doba: to je svakako nekoliko dobrih profesora koji ostave svoj trag u nama za cijeli život, to su lica cura i dečki s kojima odrastaš, mijenjaš se, dijeliš tajne i prve spoznaje o mnogočemu. Sjećam se i spomenara i leksikona. Spomenar je bio lijepo ukrašena bilježnica s tvrdim koricama i bijelim praznim listovima, a vlasnik bi je davao onome kome je želio da je odnese kući na nekoliko dana i nešto nacrta i napiše za uspomenu vlasniku. Najčešće su to bili crteži cvijeća i srca te rečenice poput: "Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba" ili "U srce sam te zaključala ne možeš izaći, ključić sam izgubila ne mogu ga naći". A leksikoni su bili već malo "ozbiljnije štivo". Tu si davao odgovore na pitanja koje je vlasnik osmislio, od svog imena i prezimena pa kojeg glumca ili pjevača najviše voliš do toga imaš li simpatiju i kako se zove (najvažnije pitanje).

DARKO TOMAŠ CROPIX

Mogu zamisliti kako se ovim novim generacijama mobitela i kompjutora ovo čini glupo i daleko. Ti "neki novi klinci" ne šalju na nastavi pod satom papiriće i pisamca, to sve rješava tehnologija i elektronika. A Jasinka i ja smo u četvrtom osnovne poslale pisamce Mladenu i Veljku koji su sjedili u klupi iza nas da budu naši dečki. Pisamce smo im poslale pod drugim satom prije velikog odmora, a oni su ga na odmoru svima pokazali i ismijali nas. Bilo je neugodno, ali smo preživjele. Međutim, sljedeći dan mi smo od njih dobile papirić na kojem je pisalo: Velja i ja smo se predomislili! E, onda smo nas dvije to svima pokazale i ismijale njih dvojicu!

Nažalost, nisam ostala u tom razredu do kraja, do mature. Naime, u drugom razredu naša je gimnazija postala prirodoslovna i dobili smo nacrtnu geometriju iz koje sam cijelu godinu imala čvrstu jedinicu. O toj noćnoj mori s nacrtnom geometrijom, sjećam se "nesimpatične" profesorice i nekih ravnina koje su prelamajući se navodno ostavljale neki trag koji ja nikad nisam vidjela. I jako dobro se sjećam posljednjeg sata te geometrije, ocjene su zaključene, a meni profesorica, koja je znala da ja već naveliko plovim glazbenim vodama, ponudi da za pozitivnu ocjenu pokušam zabaviti nju i cijeli razred i da se preselim u drugu školu. Ona je otišla u zadnju klupu, a ja pred ploču. Pjevala sam, imitirala tadašnje poznate pjevače, pričala neke viceve i anegdote, a oni su pljeskali i smijali se. Tako sam uspješno odradila svoj najteži nastup u životu, zaradila "dvojku" i odselila u Šestu gornjogradsku gimnaziju tzv. društvenog smjera. U Šestoj je vladala neka boemska, pomalo anarhistička atmosfera, moj novi francuski razred bio je "otkačen" i šarmantan i tada sam prvi put shvatila da život posloži sve kako mora biti. Ne mislim kao većina starih ljudi da je moja mladost bila bolja, da su moje uspomene ljepše i važnije od drugih - jednostavno su drugačije.

Gledajući neki dan bezbrižne i vesele maturante kako haraju po hrvatskim gradovima, ipak mi je žao da te nove generacije s mobitelima žive većinu svog vremena u virtualnom svijetu. Žao mi je da Jokićeva reforma školstva nije u cijelosti provedena, žao mi je da su ti "neki novi klinci" okruženi bešćutnosti svijeta i toliko loše glazbe! Ako mene pitate, trebali bismo svi poslušati Brela i njegovu pjesmu "Quand on n‘a que l‘amour" koja govori o "toj" mladosti! Evo samo jedne strofe za sve nas i posebno za moje francuske razrede: Kad imamo samo ljubav kao jedini razlog, kao jedinu pjesmu, kao jedinu pomoć, kad imamo samo ljubav da obučemo jutro i siromahe i propalice u baršunaste kapute, kad nemamo ništa osim snage da volimo, prijatelji moji - imamo u rukama cijeli svijet!