Inga Tomić-Koludrović govori o svom novom znanstvenom projektu, pojmovima ‘druga smjena‘ i ‘stakleni krov‘ te vlastitim iskustvima diskriminacije.
Žene u Hrvatskoj imaju jednaka prava kao i muškarci - ali samo na papiru. U svakodnevnom životu i dalje nose veći teret, balansirajući između karijere, kućanstva, obitelji i društvenih očekivanja, a pritom sporije napreduju i manje zarađuju. Kao jedan od pokazatelja dr. sc. Inga Tomić-Koludrović (72), profesorica emerita na Sveučilištu u Zadru i znanstvenica emerita na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, navodi Indeks rodne ravnopravnosti 2025., koji Hrvatsku s 57,1 bodom smješta na 21. mjesto među 27 država članica EU. Jedna je od rijetkih naših sociologinja koja od kraja 90-ih aktivno istražuje društveni položaj žena - sada na Institutu Ivo Pilar sudjeluje u projektu "Promjene rodnih odnosa u Hrvatskoj", financiran programom NextGeneration EU - a autorica je i koautorica osam knjiga. Među njima su i "Rizici modernizacije: žene u Hrvatskoj devedesetih", u koautorstvu sa Suzanom Kunac, te "Pomak prema modernosti: žene u Hrvatskoj u razdoblju zrele tranzicije", za koju je 2015. dobila Državnu nagradu za znanost. Inga Tomić-Koludrović, koja je, među ostalim, gostovala na sveučilištima u Bostonu, Taipeiju, Grazu i Bologni, upozorava na sporu promjenu rodne podjele kućanskih i obiteljskih poslova, a govori i o vlastitoj borbi s nejednakošću.
Hrvatska je prema Indeksu rodne ravnopravnosti i dalje ispod europskog prosjeka. Koliko vas to čudi, a koliko potvrđuje ono što već godinama vidite u stvarnom životu žena?
- Ne mogu reći da me iznenađuje - više bih rekla da to potvrđuje ono što već dugo vidimo u istraživanjima. Hrvatska je, formalno gledano, učinila velike pomake: žene su obrazovanije od muškaraca, nazočne su na tržištu rada i vidljive u javnosti. Ali kad pogledamo dublje, vidimo da se ključne nejednakosti i dalje reproduciraju. U Hrvatskoj, primjerice, posljednjih godina rastu rodne razlike u plaćama za isti posao. Istina je da u javnom sektoru žene i dalje primaju jednake plaće kao i muškarci koji rade na radnim mjestima iste razine kvalificiranosti. No, u privatnom sektoru sve češće nailazimo na situacije u kojima žene s jednakim kvalifikacijama zarađuju manje od muškaraca, ponekad i znatno manje. To nije samo nepravda danas - to znači i niže mirovine sutra, manju financijsku sigurnost i veću ovisnost. Tu je i pojava koju zovemo "stakleni strop", a odnosi se na nevidljivu prepreku koja sprječava napredovanje žena na više hijerarhijske razine u poslovnom svijetu. Žene uredno prolaze sve razine obrazovanja, iznimno su sposobne i uspješne, ali vrlo rijetko dolaze do rukovodećih položaja. To, nažalost, vrijedi i za javni sektor. U akademskoj zajednici danas imamo više redovitih profesorica nego profesora, ali među rektorima nije ni jedna žena. Sličan obrazac vidimo i u velikom dijelu privatnog sektora. Kada na sve to dodamo činjenicu da žene i dalje nose najveći dio brige o kućanstvu i obitelji, položaj Hrvatske na indeksu više nije iznenađenje. Ravnopravnost postoji na razini načela, ali presporo postaje stvarna praksa.
Često kažete da se ključna nejednakost ne vidi uvijek u brojkama, nego u svakodnevnom životu. Što to konkretno znači - i koliko je takozvana "druga smjena" i dalje stvarnost žena u Hrvatskoj?
- Nejednakosti žena najviše pridonosi ono što zovemo neplaćeni rad. Žene, naime, i dalje obavljaju većinu kućanskih poslova i najveći dio brige o djeci, starijima i bolesnima. To je rad bez kojeg društvo ne može funkcionirati, a istodobno se gotovo nikada ne priznaje kao rad. I tu se susrećemo ne samo s očekivanjima da žena obavlja poslove koje sam spomenula nego i čitavim lancem posljedica do kojeg takva očekivanja dovode. Ako je žena ta koja redovito preuzima brigu o djeci, ona češće odlazi na bolovanje, skraćuje radno vrijeme, odgađa napredovanje ili prihvaća sigurnije, ali slabije plaćene poslove. Drugim riječima - nejednakost ne počinje samo na vrhu, u politici ili plaćama, nego u svakodnevici: u tome tko će navečer dočekati bolesno dijete i tko će sutradan ostati kod kuće. Američka sociologinja Arlie Hochschild još je koncem 80-ih govorila o tome da zaposlene žene, nakon završetka radnog vremena, kod kuće očekuje rad u "drugoj smjeni". Unatoč svim promjenama koje su se u posljednjih pola stoljeća dogodile u društvu, ta "druga smjena" i danas je iznenađujuće stabilna i svakodnevno pridonosi nejednakosti žena. Važno je razumjeti da nije riječ o nečemu što je privatna stvar, nego da ovakva podjela poslova sustavno utječe na slabiji položaj žena u društvu - od sporijeg napretka u karijeri do slabijih mirovina i većeg rizika od siromaštva u starosti. Zbog toga treba shvatiti: neplaćeni rad nije obiteljska stvar. On je jedna od glavnih osovina rodne nejednakosti - i ako ga ne vidimo, ne možemo razumjeti ni ostale nejednakosti.
Položajem žena bavite se već više od 25 godina. I projekt u kojem trenutačno sudjelujete na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar nosi naziv "Promjene rodnih odnosa u Hrvatskoj". Kada usporedite kraj 90-ih i danas, što je ženama danas lakše nego tada?
- Danas je znatno lakše govoriti o nejednakostima - i lakše ih je prepoznati. Ravnopravnost žena danas je društveno prihvatljivija tema nego što je to bila prije četvrt stoljeća, a mlade generacije imaju daleko izraženiji osjećaj da žene trebaju biti ekonomski samostalne i vidljive u javnom prostoru. Žene su danas obrazovanije, njihovo je sudjelovanje na tržištu rada stabilnije i u tom pogledu imaju više mogućnosti izbora. U društvu postoji osjećaj da je normalno da žena ima karijeru, vlastiti prihod i javnu ulogu. Sve to važan je kulturološki pomak. U posljednjih desetak godina uvedeno je i mnogo zakonskih odredbi, procedura i mehanizama za prijavljivanje i procesuiranje nasilja. Institucije su osjetljivije nego ranije, a društvena svijest je veća. Unatoč tome, nasilje je i dalje snažno nazočno - i često neprocesuirano. Ne zato što ga nema, nego zato što ga žene ne prijavljuju onoliko često koliko se ono stvarno događa. Razlozi za to su složeni: strah od osude okoline, ekonomska ovisnost, nepovjerenje u institucije, ali i moć i kontrola koju muškarci i dalje imaju u nekim obiteljskim odnosima. Drugim riječima, Hrvatska je mnogo toga učinila na razini zakona, ali se društvene norme i obrasci moći mijenjaju znatno sporije. A upravo oni određuju hoće li žena uopće smjeti reći da je žrtva - i hoće li u tome imati podršku.
Imate li dojam da se promjene događaju sporo ili da se ponekad čak i vraćamo nekoliko koraka unatrag?
- I jedno i drugo. Napredujemo u zakonima, postignutim pravima i postupnoj promjeni stavova, ali u trenucima krize ili nesigurnosti društvo se lako vraća na tradicionalne obrasce. Tada se odgovornost za brigu o svemu što im predstavlja poteškoće ponovno prebacuje isključivo na žene. Valja, stoga, naglasiti da izlaženje na kraj s brojnim problemima nije samo pitanje pojedinačnih odluka nego načina na koji su institucije i tržište rada organizirani. Kad su uvjeti nesigurni, povratak na tradicionalne uloge djeluje kao "sigurno rješenje". Primjerice, ako plaćena pomoć u skrbi o djeci ili starijima stoji više nego što jedan od roditelja zarađuje, u pravilu je žena ta koja će ostati kod kuće i prekinuti karijeru.
Koliko su žene u Hrvatskoj slobodne birati - žele li karijeru, obitelj ili oboje, bez osjećaja krivnje?
- Na razini apstraktne rasprave reklo bi se da se žene danas mogu odlučiti za sve što žele. No, u praksi izbor je često oblikovan već spomenutim očekivanjima o tome tko će ostati kod kuće i usporiti karijeru, tko će se "žrtvovati" za djecu i obitelj. Ne samo u tradicionalnim očekivanjima nego i u suvremenoj praksi, to je u pravilu i dalje žena. Uz to, što god žena odlučila, često dovodi do predbacivanja i stvara osjećaj krivnje: ako bira karijeru, krivi je se da zanemaruje obitelj; ako pak odabere obitelj, kasnije joj se prigovara nedostatak ambicije. Pravi izbor postoji tek onda kad su institucije, partneri i poslodavci spremni dijeliti odgovornost.
Koji su pritisci na žene danas jači nego prije: društveni, obiteljski ili oni koje same sebi nameću?
- Rekla bih da svi pritisci djeluju zajedno. Društvo i dalje očekuje da žena bude i dobra majka, i radnica, i emocionalni stup obitelji. A žene su tu odgovornost u velikoj mjeri internalizirale. One ne nose samo objektivne obaveze nego i osjećaj da moraju sve. To je možda najtiši, ali vrlo snažan oblik pritiska.
Što biste poručili ženama koje imaju osjećaj da stalno "žongliraju" između posla, obitelji i očekivanja okoline?
- Prvo, vaš položaj i poteškoće s kojima se susrećete nisu vaš osobni neuspjeh. Sustav je takav da se od žena očekuje da nose više nego što je realno moguće. Ravnopravnost se ne postiže time što žene rade još više, nego time što se odgovornost dijeli: u obitelji, na radnom mjestu i kroz javne politike. I drugo, važno je tražiti podršku i govoriti o tome. Tek kad se iskustva iznesu u javnost, ona prestaju biti "privatni problem".
Što bi se, po vama, moralo promijeniti kako bi žene u Hrvatskoj doista osjetile veću ravnotežu u svakodnevnom životu?
- Treba nam ozbiljna politika skrbi: dostupni vrtići, briga za starije, fleksibilniji radni uvjeti, pravedniji sustav plaća i mirovina, kao i stvarna podrška očevima da se uključe u skrb. Jednako važno - moramo društveno priznati da je skrb o drugima rad. Tek kada je vidimo i vrednujemo, ravnopravnost prestaje biti deklarativna i postaje životno iskustvo.
Postoji li trenutak ili istraživanje koje vam je posebno ostalo u sjećanju i potvrdilo zašto je važno o ovim temama govoriti?
- To su svakako intervjui sa ženama koje opisuju svoj svakodnevni život, često mirno i bez optuživanja, ali s jasnim osjećajem iscrpljenosti. Posao, briga, organizacija, emocionalni rad - dan koji zapravo nikada ne završava. Na temelju iskaza intervjuiranih žena lako je uvidjeti da nejednakost nije teorija. Ona je raspored vremena i energije.
Jeste li kroz svoj profesionalni put i sami osjetili da ste se kao žena morali dokazivati više nego vaši muški kolege?
- Kao i kod mnogih drugih žena moje generacije, bilo je trenutaka u kojima se od mene očekivalo da budem malo "iznad prosjeka" da bih bila shvaćena jednako ozbiljno. Nisam to uvijek doživljavala dramatično, ali mislim da je ta potreba za dodatnim dokazivanjem bila snažno nazočna, osobito u ranim fazama karijere.
Kad ste se prvi put susreli s neravnopravnošću?
- Prvi izravni susret s njom doživjela sam 1968., kada sam zbog dolaska u gimnaziju u hlačama bila pozvana na razgovor kod zamjenice ravnatelja. Pravilo se ubrzo promijenilo, ali iskustvo je ostalo. Tijekom studija svjedočila sam seksističkim izjavama pojedinih profesora, poput: "Nije za vas studij - za vas su lonci i kuhinja." Danas bi takve izjave, srećom, bile sankcionirane.
Koliko su djetinjstvo i žene iz vaše obitelji oblikovali u vama svijest o (ne)ravnopravnosti?
- Odrastala sam u Metkoviću i Splitu među snažnim ženama. U mojoj su obitelji žene radile - bile su ekonomski aktivne - ali su istodobno nosile i veći dio kućanskih poslova. Rano sam naučila koliko je taj rad često nevidljiv i nedovoljno priznat. Normalno mi je bilo igrati se s dječacima i pratiti sport. Moja je majka, uostalom, imala položen ispit za nogometnog suca, iako nikada nije sudila. Bilo je to jako neobično za to vrijeme.
S kojim ste se oblicima diskriminacije i seksizma još susretali kroz odrastanje?
- Tadašnje društvo deklariralo se kao ravnopravno, ali je svakodnevica često bila drukčija: dobacivanja na ulici, komentari o izgledu, ideja da je izlazak ujedno i pristanak. To je bio podsjetnik na odnose moći. Društvo u kojem sam odrastala naučilo me da ravnopravnost na papiru ne znači nužno ravnopravnost u iskustvu. Privatno sam imala mnogo prostora za znatiželju - i mislim da me upravo ta znatiželja i danas drži u znanosti i istraživanjima. Slobodno vrijeme i hobiji dio su tog istog impulsa: čitanje, pisanje, odlasci na konferencije i rad s drugim istraživačicama i istraživačima. U ovoj fazi života to je, zapravo, moj najdraži "hobi".
Snimljeno u Galeriji umjetnina Split
Skulpture Kažimir Hraste
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....