Sve zamke obiteljske patološke simbioze: Kako se odvojiti od roditelja koji nije u stanju presjeći pupčanu vrpcu?

Pupčana vrpca, debitantski roman Lucije Tunković, najavljuje da se radi o velikoj autorici čija je rečenica bogata i masna poput hrane koju njena junakinja u sebe trpa u epizodama bulimije. Dobili smo priču o generaciji rođenoj u malom gradu tijekom Domovinskog rata, odrasloj u vremenu tranzicije i preslagivanja koja su zadesila sve one koji su taj rat preživjeli. Autorica nam pripovijeda genezu obitelji koja je i s očeve i s majčine strane obilježena traumom roditeljskog napuštanja. Njena težina šutnjom će se prenositi na potomke, sve dok se ne rodi žrtveno janje koje će šutnju pretvoriti u riječi.

Roman započinje i završava analizom junakinjina ambivalentnog odnosa s roditeljicom, koji je okosnica čitavog romana i unutarnje tjeskobe glavne junakinje. "…istodobno sam prezirala svoju Mamu i suosjećala s njom. No znala sam da je moj položaj bolji od njezina jer je teže petljati se u prošlost nego ispravljati budućnost, zbog čega je u načinu na koji se odnosila prema meni bilo nečeg izvještačenog, neuhvatljivo nelagodnog i ponižavajućeg." Ovakav dojam ostavljaju majke koje svoje kćeri na mahove strastveno vole, ponekad ih hladno mrze, ali im sve vrijeme zavide. Eksplozivna mješavina njihovih rezervoara ljubavi dovodi do te izvještačenosti, jer svoju zavist, koja na površini pluta, one ne mogu ni osvijestiti ni priznati.

"Dašćući od napora, s gađenjem me promatrala kako se, usprkos koferu pretrpanom mojim najdražim stvarima, s lakoćom penjem na četvrti kat zgrade našeg unajmljenog stana u potkrovlju Pariza" - rečenica je na početku i na kraju romana, koja ocrtava lice zavisti.

Roman "Pupčana vrpca" autorice Lucije Tunković

FRAKTURA

No, Pupčana vrpca nije još jedan roman odrastanja koji govori o teškom odnosu s majkom. Kopajući po obiteljskom nasljeđu, Lucija Tunković napisala je psihološki roman koji raščlanjuje pojavu patološke simbioze.

Na trenutke se možda izgubimo u pripovjednim linijama zamršenih obiteljskih stabala, a onda nas jednom rečenicom autorica vrati u tijek priče. Ovo je tragična pripovijest o roditeljima koji se nisu u stanju odmaknuti od svoje djece, pustiti ih da se separiraju i da prođu kroz proces individuacije, kako bi, kad odrastu, postali svoji ljudi.

"Bakin je plan bio spriječiti kćer u razvoju, jer je znala što donosi zrelost, kao i da se djeca dobivaju iz nužde, a ne iz strasti", opisuje odnos između majke i bake Tise, koja svoju kćer nije pripremila na prvu menstruaciju, ne zbog nelagode, nego zbog želje da ne zna ništa o svijetu odraslih.

Sličnosti se nesvjesno privlače, pa će takva za život nepripremljena djevojka naići na još nezrelijeg mladića, koji po čvrstoj volji i naputku svoje majke Agate ne smije do kraja odrasti ni napustiti roditeljski dom.

"Mama, Una i ja bile smo njegova druga, sporedna obitelj; svi su putevi u njegovu životu vodili prema Agati i Miodragu, onom kauču na razvlačenje na kojem sam se kao dijete gužvala sa sestričnama, u sobi iz koje se prostirao pogled na vinograde, šumu i automobilske olupine što ih je po dvorištu naslagao susjed Milajić", piše Lucija Tunković.

Jednom sam, bez ikakva književnog predloška, napisala kolumnu o patološkoj simbiozi, o nezdravom i disfunkcionalnom odnosu između dvoje ili više ljudi u kojem se brišu granice i narušava samostalnost njenih članova. Čitateljice su pažljivo čitale taj tekst ispunjen primjerima iz života i teorijskim citatima, prepoznajući u njemu obrise svojih obiteljskih tragedija koje su se mogle svesti pod pojam koji im možda i nije bio poznat. Sada smo dobili roman o toj pojavi koja se održava kroz ponavljanje nesvjesnih obrazaca ponašanja i emocionalnih igara. Kako bi ih opisala, spisateljica je iznova zaronila u majčinu plodnu vodu, vratila se u djetinjstvo i mladost obiju baka, jer u njima se krije zametak onoga što se odigrava ovdje i sada.

Kolumnistica Milana Vlaović Kovaček

BILJANA BLIVAJS CROPIX

U svakoj simbiozi ima agresije. U ovom je romanu ta agresija i verbalne i fizičke prirode. Posljedica patološke simbioze je sprečavanje emocionalne separacije i individuacije od roditelja, kao i nemogućnost stjecanja vlastitog integriteta. Otac u romanu neće nikada pripadati svojoj supruzi i kćerima niti će s njima ostvariti istinsku bliskost, jer ne može se ni fizički ni emocionalno odvojiti od majke, s kojom je vezan pupčanom vrpcom, niti od oca, koji ga pokušava pretvoriti u mlađu verziju sebe. Sličnu će emocionalnu igru ponavljati svi roditelji u ovoj priči.

Mama nas je odmalena uvjeravala da smo onakve kakvima nas ona vidi, a ne kakvima smo zaista bile, što je stvorilo savršene uvjete za razvoj ovisničkog odnosa u kojem nikada nećemo biti dovoljne u onoj mjeri u kojoj se to očekuje od nas, pojašnjava autorica.

Kada roditelji svoju kćer tretiraju poput objekta, ona će postupno sebe doživljavati na istovjetan način, potiskujući vlastite želje, potrebe i osjećaje odavat će se alkoholu, drogama, promiskuitetu, ne bi li pobjegla od uvjerenja da nije vrijedna ljubavi. Ako je roditeljsku pažnju dobivala onda kada je bila bolesna ili se osjećala loše, kad odraste, nesvjesno će postizati da se osjeća loše, jer taj osjećaj predstavlja most do privremene bliskosti i topline. Lucija Tunković opisala je majku koju se voli više od sebe. Samoproklamirana Žrtva koja je sve dala kako bi njena kći uživala ne traži ništa osim poslušnosti i zahvalnosti. Njena uvjetovana i proračunata ljubav poput droge udara u mozak zato što nije predvidiva, za nju se treba izboriti, iskamčiti je i zaslužiti. Takvu se ljubav mora cijeniti više.

"Bila je najbrižnija u trenucima kad naš položaj nije ni na koji način dovodio u pitanje sliku koju ima o sebi." Ako je slika koju majka ima o sebi nečim narušena, posegnut će za bezobzirnim i agresivnim posramljivanjem. Kako se odvojiti od roditelja koji nije u stanju presjeći pupčanu vrpcu?

Kad odraste, dijete bi trebalo smoći snage da upotrijebi škare. No, činjenica da je takva majka bolji roditelj otežava tu operaciju; unedogled je odgađa ili zauvijek otkazuje. Ovo je priča i o generaciji roditelja koji su odrasli pred sam raspad socijalizma, rat im je oduzeo budućnost, zatekavši ih mlade i prepune želja od kojih će najlakše ostvariti onu da postanu roditelji. Nezreli i obilježeni vlastitom glađu, povjerovat će da se sreća njihove djece može kupiti onim što sami nikada nisu imali. Opsjednuti vlastitim neispunjenim željama, kupovat će im skupe igračke kakvih u dućanima ranije nije bilo, poklanjati im odjeću, plaćati ljetovanja i hranu u kineskim restoranima. Do ludila će ih dovoditi spoznaja koju im djeca povratno serviraju, da usred svekolikog obilja još uvijek nešto nedostaje.