Godinama je njezin radni dan značio jurnjavu s jednog kraja Zagreba na drugi – probe, plesne treninge, predstave, vođenje satova i dodatne angažmane koje je trebalo uklopiti u raspored koji je nerijetko zahtijevao, kako sama kaže, gotovo „mađioničarske trikove”. Plesačica, koreografkinja i pedagoginja Lucija Kukor (36) na takav je život navikla još tijekom studija ekonomije, kada je akademske obveze kombinirala s plesom, no posljednjih nekoliko godina počela je svjesno usporavati i birati projekte kojima se doista želi posvetiti. Zato je ponuda za posao više stručne suradnice za plesne programe u Centru za kulturu Dubrava stigla upravo u trenutku kada je bila spremna za promjenu.

Veseli se poslu u kojem će moći pomagati mladim plesačima

IGOR DUGANDžIć-CIGO

„Mentalno sam već neko vrijeme osjećala potrebu za promjenom životnog ritma, a pritom prvenstveno mislim na ludu utrku s vremenom i prostorom koja je neizbježna želite li opstati na freelance sceni”, govori Lucija. Godinama joj je, primjerice, proba bila na jednom dijelu grada, izvedba na drugom, satovi plesa na trećem, a između svega trebalo je pronaći vremena i za dodatne angažmane. Ipak, kaže da to razdoblje ne bi mijenjala jer joj je upravo takav način života donio brojna iskustva, znanja i poznanstva. Posljednjih je godina počela smanjivati broj angažmana kako bi stvorila raspored koji je istodobno financijski održiv i bliži njezinim stvarnim interesima te se više posvetila vlastitim autorskim projektima.

U Izraelu je provela šest mjeseci u kompaniji slavnog Ramija Ba‘era

PRIVATNA ARHIVA

Zanimljivo je da joj je prijava za posao u Centru kulture Dubrava bila tek drugi klasični razgovor za posao u životu. U svijetu plesa, objašnjava, angažmani uglavnom dolaze putem audicija, preporuka i poziva pa joj je cijeli proces – od prijave i pripreme do razgovora pred komisijom i čekanja rezultata – bio gotovo potpuno nepoznat.

„Jednom sam se već prijavila za neki posao za koji sam mislila da bi mogao biti srodan onome čime se bavim i to mi je bilo toliko neobično da sam u nekim trenucima imala osjećaj kao da sam u sceni iz filma. Posebno mi je bilo čudno što moraš zapravo u razgovoru za posao hvaliti samoga sebe. Drago mi je što taj prvi posao nisam dobila jer, iskreno, ni samu sebe ne bih zaposlila”, govori kroz smijeh.

Kao plesačica nastupala je i u velikim produkcijama zagrebačkog HNK

PRIVATNA ARHIVA

Kada se ubrzo otvorila prilika u Centru kulture Dubrava, znala je da je trenutačno pronašla nešto što joj odgovara. Ovoga puta razgovoru je pristupila drukčije, sigurnija u ono što može ponuditi, a tjedan dana poslije dobila je i posao. Nova pozicija donijela joj je ono što joj je u ovoj životnoj fazi trebalo – više sigurnosti i predvidljivosti, ali i dovoljno slobode.

„Volim kreirati discipliniranu rutinu jer se ona nepogrešivo pokazala kao oslonac. Sada organizacija dana, planiranje i usklađivanje želja i mogućnosti dobivaju novu dimenziju. Posao više stručne suradnice, između ostaloga, podrazumijeva i predlaganje programa, a to me pak najviše motivira jer sam u mogućnosti napraviti nešto što može biti od pomoći kolegama umjetnicima. S obzirom na to da dijelimo korijene, razumijem prilike i situacije s kojima se susreću i vjerujem da mogu doprinijeti na pozitivan način, što mi je bitno. Također, veliki motiv mi je i skriveni dragulj centra koji će svojom prirodom postojanja olakšati dostupnost kulturnog sadržaja na višoj razini. Svakako, vesele me buduće suradnje i kreacije!”, kaže Lucija, koja se još privikava i na činjenicu da velik dio dana, nakon godina tijekom kojih joj je kretanje bilo svakodnevnica, provodi na jednom mjestu. Iako je tijekom karijere bila plesačica, koreografkinja i pedagoginja, posljednjih godina sve se jasnije pronalazi u još jednoj ulozi – autorskoj.

„Tu se danas osjećam najviše svojom. Želim slobodu kreiranja, ekspresije i interpretacije, želim kombinirati stilove i udovoljavati interesima i strastima koje se razvijaju godinama. Projekte mogu birati i na tome sam neizmjerno zahvalna.”

Lucija se sve više bavi autorskim radom

BORIS KOVAčEV CROPIX

Jedna od važnijih prekretnica na njezinu profesionalnom putu bio je odlazak u Izrael kada je 2019. pet mjeseci provela u prestižnom Kibbutz Contemporary Dance Company, koji vodi slavni koreograf Rami Be‘er.

„Tamo sam dobila odgovore na brojna pitanja, znanje i, povrh svega, samopouzdanje. Izuzetno mi je važan trenutak samodokazivanja i opravdavanja sebe samoj sebi. Moj je život odraz velike discipline, ulaganja, borbe, ustrajnosti i strpljenja”, govori.

Iskorak u autorsko

Po povratku je nastavila raditi na brojnim projektima, među kojima su bile i velike produkcije Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Kao plesačica nastupala je u Verdijevoj „Traviati”, Puccinijevim operama „La Rondine” i „La Bohème” te Gotovčevom „Stanci”, a posebno izdvaja sudjelovanje na platformi mladih koreografa i skladatelja „Milko Šparemblek”. Ondje je surađivala s koreografom i plesačem zagrebačkog HNK Taiguarom Alvesom Goulartom, svojim dugogodišnjim plesnim partnerom koji je sudjelovao i u njezinu prvom autorskom djelu, dok je ona poslije dobila priliku biti dijelom njegova autorskog rada.

Lucija Kukor i Taiguar Alves Goulart

PRIVATNI ALBUM

„Veliki ansambl donosi nezamjenjivu snagu interpretacije koja djeluje gotovo omamljujuće, ne samo na publiku nego i na nas izvođače. Ta je energija nenadomjestiva. Autorska su djela, pak, zadovoljstvo svoje vrste. Rekla bih da me upravo kombinacija velikog ansambla i vlastitih projekata u potpunosti zadovoljava”, kaže plesna umjetnica.

Iskustvo danas prenosi i mlađim generacijama plesača. Svjesna je da se te generacije mijenjaju, kao i svijet u kojem odrastaju, ali smatra da neke vrijednosti ne bi trebale ovisiti o vremenu.

„Odgovornost, disciplina i ulaganje za mene su konstante koje bi se trebale provlačiti kroz generacije kao neizostavan dio koda, neovisno o inovacijama i razmišljanjima modernog vremena.”

Mnogo je manje optimistična kada govori o položaju plesa u Hrvatskoj. Smatra da je plesna umjetnost i dalje marginalizirana, ponajprije zbog nedovoljne financijske potpore, ali i nerazumijevanja njezina kulturnog značaja i potencijala.

„To je stara priča koju je lako ponavljati, ali pomaci postoje i uvjerena sam da će plesna umjetnost u Hrvatskoj doživjeti svoj zamah i ostvariti puni potencijal”, kaže s nadom.

Pandemija ju je svojedobno dodatno potaknula na stvaranje vlastitih projekata, a želja za autorskim radom nije nestala. Naprotiv, već razmišlja o novoj predstavi, iako detalje zasad ne želi otkrivati. Iza nje je i prošlogodišnja suradnja s izraelskom plesačicom u Tel Avivu, a novu ideju, kaže, predstavit će kada za to dođe pravi trenutak.

No oni koji Luciju pamte mnogo dulje možda je se sjećaju i iz potpuno drukčijeg izdanja. Široj publici 2010. predstavila se kao natjecateljica showa „Hrvatska traži zvijezdu”, od kojeg je svojedobno odustala upravo zbog plesa. Pjevanje, međutim, nikada nije sasvim napustila.

Svakodnevno istezanje, vježbe mobilnosti i trening s opterećenjem njezina su baza, a tome dodaje ples

NEJA MARKIčEVIć/CROPIX

„Simpatično mi je to iskustvo i uvijek me iznova iznenadi da je i dalje živo unatoč svim godinama koje su prošle. Pjevanje je i dalje skroman, samozatajan i neodvojiv dio mene”, govori Lucija. Počela ga je uključivati i u svoja autorska djela, a posebno uživa u interpretiranju pjesama uz koje je odrasla. Pjeva i u suradnjama na filmovima redatelja Jakova Sedlara, gdje, kaže, dobiva slobodu postojeće pjesme interpretirati na svoj način. „Želim i potrudit ću se zapjevati malo glasnije”, najavljuje.

Ljubav bez plana

Ples je, međutim, i dalje neodvojiv dio njezine svakodnevice, kao i briga o tijelu. Kada može, na posao od Trešnjevke, gdje živi, do Dubrave odlazi biciklom, što joj u prosjeku znači 45 minuta vožnje u jednom smjeru. Svakodnevno istezanje, vježbe mobilnosti i trening s opterećenjem njezina su baza, a tome dodaje ples. Jednako joj je važna i mentalna kondicija pa slobodno vrijeme koristi za čitanje, podcaste i predavanja. A nakon godina u kojima je profesionalni život često diktirao tempo svega ostaloga, danas vrlo pažljivo bira kome i čemu daje svoje vrijeme.

Jedino što ne planira je - ljubav

BORIS KOVAčEV CROPIX

„Moj je privatni život tih i izbirljiv, a kada se pronađe mjesto za njega, tada je iskren i ispunjavajući, ima vrijednost i smisao. Vrijeme nam je svima nepovratno, a svijest o tome dodatno naglašava potrebu za filtriranjem.”

Za obitelj i prijatelje vrijeme pronalazi zahvaljujući dobroj organizaciji. Jedino postoji područje koje, priznaje, odbija uklopiti u raspored.

„Tajna je u planiranju, dok je ljubav nešto što se dogodi i ne podliježe planiranju”, kaže kroz smijeh.

A kada bi danas mogla sjesti nasuprot Luciji od prije desetak ili petnaest godina, djevojci koja još nije mogla znati kamo će je sve odvesti odluka da život posveti plesu, ne bi joj savjetovala da mijenja smjer.

„Rekla bih joj da život zaista postaje bolji, zajedno s njom, i da nikada neće pogriješiti ako sluša sebe i ostaje vjerna onome što nosi u sebi. Podsjetila bih je da ne zaboravi svoju startnu poziciju i da mišljenja drugih nisu relevantna. Svatko ima svoj put, a masa koja ide u jednom smjeru nije pokazatelj pravog smjera.”