Autobiografija slavnog glumca razotkriva nepoznate borbe, ljubav prema slikanju, plesanju, glazbi i mačkama te odakle crpi neugaslu energiju kojom oduševljava i u videima na društvenim mrežama
Kad bi listao novine ili samo gledao ispred sebe, bez ijedne izgovorene riječi, dok ga kamera prati u srednjem planu, Anthony Hopkins (87) ne bi bio dosadan. I u najobičnijoj situaciji dvostruki dobitnik Oscara isijavao bi energiju kojom može "pojesti" kadar. Jedan je od najcjenjenijih glumaca današnjice kojemu u zbirci nedostaju tek tri priznanja da može reći kako je dosegao sve: još nema britanski Oscar za životno djelo (BAFTA Fellowship), Tony i nagradu St. David Award za umjetnost, najviše civilno priznanje koje dodjeljuje vlada Walesa (jedan je od rijetkih znamenitih Velšana koji je nema). Tijekom 65-godišnje karijere, glumačka legenda kojoj je kraljica Elizabeta II. 1993. dodijelila titulu viteza, prošla je gotovo sve: tresak na dno u razdoblju dok se 70-ih opijao do besvijesti, da bi danas, kad već dugo ne pije, bio slavljen kao holivudsko božanstvo. Da se njega pita, zacijelo bi rekao da bi više od svega volio vidjeti svog sivog tigrastog mačka Sir Nibla - kojeg je udomio dok je 2010. u Budimpešti snimao film "The Rite" - sklupčanog uz sebe dok svira glasovir. Njegov prijatelj kitnjastog repa, o kojem je objavio brojne videoisječke na Instagramu, uginuo je 2022. Hopkins je poznati mačkoljubac: s trećom suprugom Stellom Arroyave, kojom se oženio 2003., ima nekoliko maca, ali Niblo je bio jedinstven. Bolno mu nedostaje, što je uz brojne, malo poznate detalje iz svog života otkrio u autobiografiji "We Did Okay, Kid" koja je od 4. studenog dostupna u knjižarama i online.
"Bio je gospodin, pravi Sir, iako bez medalje. Kad bih svirao klavir, smjestio bi se pored mene i gledao kao da razumije svaku notu. Možda je i razumio. U godinama kad su dani znali biti tihi Niblo je bio moj ritam, moj podsjetnik da dišem i da svaka minuta ima svoju melodiju. Otišao je tiho, kao što je i živio, ali ponekad mi se čini da još čujem njegove korake kad sjednem za klavir", otkrio je slavni glumac
Valcer u Beču
Treba istaknuti i to da Hopkins nije angažirao nekog profesionalca, već u knjizi sam piše o sebi: to je još jedan od manje poznatih talenata energičnog starijeg gospodina prodornog pogleda. Uz to, godinama slika. Njegova treća supruga, 69-godišnja Stella Arroyave s kojom je u braku 22 godine, uspjela ga je nagovoriti da izlaže svoja koloristična platna. Imao je nekoliko izložbi, djela mu se mogu vidjeti u više galerija u Velikoj Britaniji i u Sjedinjenim Državama, a cijene se kreću od 400 do preko 26.000 dolara, ovisno o formatu. Okušao se i kao kompozitor: prije pedeset godina napisao je valcer, ali se previše bojao objaviti ga. Na nagovor uporne supruge 2011. zamolio je Andréa Rieua da procijeni njegovu skladbu "And The Waltz Goes On". Nizozemski violinist, dirigent i skladatelj bio je oduševljen: aranžirao je valcer i odsvirao ga iste godine sa svojim orkestrom: praizvedba je bila u Beču.
"Ja sam ono što jesam, radim ono što radim. Ne očekujem ništa i prihvaćam sve. I to znatno olakšava život", rekao je svestrani umjetnik kojemu je prilikom snimanja audioizdanja memoara pomogao kolega Sir Kenneth Branagh - on čita knjigu. Pomisao na to da će provesti nekoliko dana u zagušljivom tonskom studiju čitajući vlastite riječi nije privlačila zvijezdu filmova "Zorro osvetnik", "Legenda o jeseni", "Na kraju dana", "Amistad", "Upoznajte Joea Blacka", "Kralj Lear", "Red 2", "Thor" (igra ulogu nordijskog božanstva Odina).
Dodajmo i to da filmska ikona koja će 31. siječnja proslaviti 88. rođendan ne pomišlja na mirovinu: prošle godine je u seriji "Those About to Die" igrao rimskog cara Vespazijana. Nedugo potom odjenuo je kostim ozloglašenog Heroda Velikog u filmu "Mary". Ove godine priveo je kraju snimanje biografskog filma "Maserati: The Brothers" u režiji Bobbyja Moresca. Tumači lik Luce Antonellija, financijaša koji pomaže braći Maserati pokrenuti tvrtku, a premijera je najavljena za 2026. Glumac smatra da "godine nisu prepreka kada pronađete strast u onome što radite". Njegova je tajna vitalnosti održavati znatiželju živom, nastaviti učiti i ne dopustiti da nas strah od prolaska vremena spriječi uživati u životu: on pak obožava plesati, što često pokazuje na Instagramu. Zbog plesnih videa postao je zvijezda društvenih mreža - omiljene pokrete nedavno je pokazao voditelju Stephenu Colbertu u emisiji "The Late Show" gdje je promovirao memoare. Snimajući najavu za prestižan intervju, i Colbert je morao zaplesati.
Pobuna na setu
Po karakteru perfekcionist, Hopkins i danas oko 200 puta pročita jedan te isti scenarij kako bi na set došao sto posto spreman: lako pamti i u poznoj dobi, a zna čak i replike drugih glumaca u slučaju da ih ovi zaborave. Evo kako je prokomentirao tu naviku:
"Moja supruga Stella postavila mi je dijagnozu. Rekla je: ‘Pa, opsesivan si. Sve mora biti savršeno posloženo.‘ Doista moram imati sve posloženo. Dakle, to je, pretpostavljam, mali poremećaj u mozgu. Ali sasvim sam zadovoljan bilo kakvim unutarnjim poremećajem koji imam", našalio se.
S obzirom na nadaleko poznatu usmjerenost prema detaljima, talent i karizmu, ne čudi što je Hopkins tijekom karijere glumio jako puno povijesnih ličnosti na filmu i televiziji. Bio je Pablo Picasso, Sigmund Freud, Richard Nixon, Alfred Hitchcock, engleski financijaš i humanitarac Nicholas Winton prema kojemu je 2023. snimljen film "Jedan život" jer je tijekom II. svjetskog rata spasio gotovo 700 židovske djece od nacista i udomio ih u Velikoj Britaniji. Glumio je papu Benedikta XVI. u filmskom projektu "Dvojica papa", nacističkog zločinca Adolfa Hitlera u filmu "Bunker" iz 1981. te zadrtog britanskog mornaričkog časnika Williama Bligha u filmu "Pobuna na brodu Bounty", na čijem se setu opako posvađao s redateljem. Snimanje je 1983. bilo iznimno zahtjevno zbog visokih temperatura i vlažnosti, a Roger Donaldson je glumce tjerao iznad granica izdržljivosti što je Hopkinsa iritiralo. Pred cijelim setom skresao je režiseru u lice da je idiot. Zakleli su se da neće više zajedno raditi. Ipak, 2005. su se pomirili i surađivali na filmu "The World‘s Fastest Indian": Hopkins je tumačio lik Burta Munroa, inovativnog Novozelanđanina koji je posvetio život prepravljanju Indian motocikla iz 1920. kako bi postavio brzinski rekord na kopnu. Ta suradnja prošla je bez ispada.
Zavidni kolega
Na snimanju biografskog filma Olivera Stonea "Nixon" 1994. glumačka ikona imala je problem sa samopouzdanjem. Velšaninu s klasičnom kazališnom naobrazbom nije bilo jasno zašto je dobio ulogu osramoćenog američkog predsjednika uz američke kolege koji su ga mogli glumiti? Svejedno se dobro snalazio. Oliver Stone bio je zadovoljan, no Paul Sorvino, kojeg je dopala uloga Henryja Kissingera, dočekao je Hopkinsa s omalovažavanjem. Nakon čitanja uloga za stolom pozvao ga je na stranu i rekao mu da svojim stilom glume stvara nered.
"Glas ti je potpuno pogrešan", dodao je Sorvino. Hopkins je kritiku shvatio ozbiljno i zamolio Olivera Stonea da ga otpusti. Ovaj je odmah posumnjao tko mu potkopava samopouzdanje.
"Je li ti taj ljigavac dosađivao? Ne moraš odgovoriti. Znam da jest. Ne obraćaj pažnju", odvratio je redatelj. Na pohvalama škrt Stone kasnije je rekao da zbog glume Anthonyja Hopkinsa može "osjetiti Nixonovu prisutnost, kao da ga gleda preko ramena".
Pa ipak, u djetinjstvu glumačke ikone ništa nije ukazivalo na to da će se bilo kako istaknuti, a kamoli postati slavan i bogat. Rodio se kao jedinac u obitelji Annie Yeates i pekara Richarda Hopkinsa u gradiću Port Talbot u Walesu. Poput mnogih muškaraca tog doba, Richard je svoje probleme uvijek držao u sebi, izvana ostavljajući dojam hladnoće. "Moj otac je imao taj stav - prestani cviljeti, prestani se žaliti i guraj dalje, iako je sam bio sklon depresiji i anksioznosti", napisao je Anthony u svojoj autobiografiji. Kao dijete, u školi je pokazivao toliko malo interesa prema gradivu da mu je učitelj rekao da je "bezumni tegleći konj".
"Živio sam u svojoj mašti, svijetu snova. Jedini način da se zaštitim od svijeta i učitelja koji me nije shvaćao bilo je to da sam, kad bi mi opalio šamar, zurio u njega i prkosio mu. Uopće ne bih reagirao", napisao je Hopkins, dodajući da su ga vršnjaci često okrutno ismijavali.
Iako ga većina školskog gradiva nije zanimala, pokazivao je interes za slikanje, crtanje i glasovir, stoga su ga roditelji 1949. upisali u Jonesovu dječačku školu West Monmouth u Pontypoolu, za učenike koje je trebalo vratiti na "ispravan" put. Tamo je ostao pet semestara, a zatim upisao gimnaziju Cowbridge u Glamorganu u Južnom Walesu. Glumac je danas erudit, a u ranijem intervjuu izjavio je da je zbog nezainteresiranosti za nastavu i tlačenja vršnjaka u školi odrastao u uvjerenju da je glup. "Imaš veliku glavu kao slonić Dumbo, šteta što ti je prazna", rekao mu je vlastiti djed.
Spas u glumi
Na kraju ga je od potpunog gubitka samopouzdanja spasila gluma. Ključni poticaj dala mu je filmska verzija "Hamleta" Laurencea Oliviera iz 1948. koju je pogledao s 12 godina. Kasnije je izjavio da ga je film duboko potresao i da je to bio prvi put da je čuo da netko izgovara Shakespearea. Počeo je čitati, ali i oponašati glasove i geste ljudi koje je poznavao. Pretvaranje da je netko drugi davalo mu je sigurnost koju nije imao u stvarnom životu. Počeo je sudjelovati u školskim predstavama u tinejdžerskim godinama i na kraju naišao na oglas u novinama koji je pozivao mlade talente na prijamni ispit u Royal Welsh College of Music and Drama u Cardiffu.
Nakon što ga je 1957. završio, upisao je Kraljevsku akademiju dramskih umjetnosti, diplomirao 1963. te dobio stalni glumački angažman u Nacionalnom kazalištu u Londonu. Na audiciji je pred svojim idolom, Laurenceom Olivierom, odigrao segment iz "Othella". Ovaj je smjesta prepoznao talent kakav se rijetko viđa: postao mu je mentor, a kasnije i prijatelj.
"Dao mi je ogromnu priliku u životu. Činilo se da se divi mojoj snazi jer sam tada imao u sebi taj neiživljen koloplet velške stamenosti i nagle naravi", rekao je.
Unatoč tome što mu je ispočetka sve išlo glatko, često je bez razloga bio nezadovoljan i pritom previše pio. U jednom času shvatio je da je pred njim budućnost ispunjena ulogama uglavnom u Shakespeareovim komadima i shvatio da želi više.
"Stajao sam iza pozornice u Old Vicu u zgužvanim tajicama i pomislio: "Još jedna beskrajna predstava". Sinulo mi je da će mi tako biti dovijeka ako nešto ne poduzmem", sjeća se Hopkins. Upravo ga je to nagnalo 70-ih godina da potraži priliku u Hollywoodu kamo je otišao kao etablirani engleski glumac. Do tada je u domovini postigao uspjeh i na filmu: 1968. glumio je princa Richarda u "Zimi jednog lava" ("The Lion in Winter") s Katharine Hepburn i Peterom O‘Tooleom.
Imao je velika očekivanja, no razdoblje prilagodbe bilo je teško, odmagala mu je i ovisnost o alkoholu. Kritike prvog holivudskog filma "Djevojka iz Petrovke" iz 1974. s Goldie Hawn i Halom Holbrookom u glavnim ulogama bile su katastrofalne. Za ulogu u sljedećem projektu "Vrijeme promjena" sa Shirley MacLaine dobio je nominaciju za Zlatnu malinu. Pritom je pio kao smuk: nedugo prije snimanja tog filma Hopkins je dosegao dno. U prosincu 1975. probudio se mamuran, a onda mu je agent ispričao prethodnu noć koje se uopće nije sjećao - Hopkins je vozio oko 800 kilometara cijelu noć od Arizone, gdje je snimao, do Beverly Hillsa, potpuno pijan, a onda izgubio svijest. "Mogao sam nekoga ubiti. Znao sam da mi treba pomoć, znao sam da je gotovo", rekao je kasnije.
Borba sa sobom
Alkoholizam je u propast odveo i njegov prvi brak, s pet godina mlađom kolegicom Petronellom Barker, u koju se zaljubio dok su radili u Kraljevskom nacionalnom kazalištu u Londonu. Vjenčali su se 1966., a dvije godine kasnije dobili kćer Abigail u čijem životu Hopkins nije sudjelovao. Naime, malenoj je bilo tek 14 mjeseci kad ju je otac napustio. Prije toga se žestoko posvađao sa suprugom, naravno, u alkoholiziranom stanju.
"Nikada nisam bio fizički nasilan, ali u tom trenutku ispunio me takav osjećaj gađenja da sam se bojao i za sebe i za nju", napisao je. Hopkins kaže da je poljubio dijete za laku noć, napustio obitelj i nikada se nije vratio (Petronella i on razveli su se 1972.). Nekoliko godina kasnije, nakon što je pobijedio alkoholizam, pokušao je popraviti odnos s bivšom suprugom i kćeri. Zbog njih je 1977. doletio iz Los Angelesa u Veliku Britaniju kako bi razgovarali.
"Sastanak je bio neugodan. Nisu htjele biti tamo. Tijekom objeda stalno su se gledale i radile grimase. Abigail mi je rekla da mi nikada ne može oprostiti što sam napustio obitelj dok je bila beba", otkrio je, dodajući da bi sve ispalo puno gore da je ostao. U knjizi priznaje da je u nekim intervjuima jako hladno govorio o svojoj kćeri, komentirajući da "ne zna je li udana ili ima djecu i da ga nije briga". Ovaj put u knjizi tvrdi da je otuđenost od Abigail "najtužnija činjenica njegova života i njegovo najveće žaljenje".
"Nadam se da moja kći zna da su joj moja vrata uvijek otvorena. Želim da bude dobro i da bude sretna", napisao je. Drugu suprugu, gotovo deset godina mlađu Jennifer Lynton, tajnicu koju su poslali po njega iz londonskog Pinewood Studija da ga dovuče na snimanje na koje je u pijanstvu posve zaboravio, upoznao je početkom 70-ih dok je još živio u Londonu. Vjenčali su se 1973. i preselili se u Los Angeles gdje je, ne baš blistavo, započeo karijeru. Problem je bio u tome što ga je američka zabavljačka industrija doživljavala kao previše ozbiljnog i hladnog. No, te osobine iskoristio je 1978., u filmu "Magic" redatelja Richarda Attenborougha tumačeći ulogu trbuhozborca kojega opsjeda vlastita lutka. Film je postigao velik uspjeh, kritičari su njegovu izvedbu opisivali kao "jezivu i briljantnu" čime mu je prvi put u Hollywoodu odano priznanje. Hopkins se ponovno udružio s Attenboroughom u povijesnoj drami "The Elephant Man" iz 1980., snimljenoj prema stvarnom događaju. Tumačio je ulogu dr. Fredericka Trevesa, londonskog liječnika koji otkriva i brine se za deformiranog Josepha Merricka (poznatog kao "Čovjek slon"), kojega glumi John Hurt.
Od tog projekta Hopkinsov put u Hollywoodu krenuo je uzlaznom putanjom. Globalnu prepoznatljivost dosegao je ulogom Hannibala Lectera od čijeg se glasa i maske ledi krv u žilama. Njegova partnerica u trileru, holivudska glumica Jodie Foster (igra mladu agenticu FBI-a Clarice Starling) kasnije mu je priznala da ga se toliko bojala da ga je izbjegavala u pauzama na setu: previše ju je uznemiravao njegov lik da bi se mogla družiti s njim.
Napokon prava
Na dodjeli Oscara 1992. voditelj ceremonije Billy Crystal dovezen je 1992. na pozornicu privezan za nosila u Lecterovoj maski: Anthony Hopkins čak ni tada nije vjerovao da će osvojiti nagradu Američke filmske akademije. Film je te večeri osvojio pet Oscara, uključujući i njegovu kategoriju najboljeg glumca. Kasnije je priznao da je bio silno iznenađen: bio je u srednjim pedesetima, odjednom je postao oskarovac i veoma tražen u dobi kad se malo koji glumac uspije proslaviti. Mislio je da je to sretan trenutak pa se na posao bacio punim plućima, snimajući projekt za projektom dok ih ima. Gotovo je zaboravio na suprugu Jennifer Lynton koja se u međuvremenu vratila u Veliku Britaniju. Otuđili su se, on je u više navrata rekao da "nije bio lagan suprug" i da su razdvojenost i njegova ranija borba s alkoholizmom trajno narušili njihov odnos. U autobiografiji priznaje da joj nije bio vjeran.
"Zažmirila je na sve što sam radio. Tek godinama kasnije saznala je za moje nevjere. Ne znam je li i ona imala ljubavnika. Nadam se da jest. Nikada je ne bih krivio za to. Bila bi mi utjeha znati da je pronašla neku sreću u tim godinama unatoč meni. Bilo je tužno jer je zaslužila bolje od mene, stvarno jest. Donijela je promjenu u moj život, a ja sam je upropastio. Preuzimam punu odgovornost za to", priznao je Hopkins. Razveli su se 2002. nakon 29 godina braka, a on je vrlo brzo uplovio u novu ljubavnu priču. Godinu kasnije oženio je 19 godina mlađu Stellu Arroyave, kolumbijsku glumicu i umjetnicu, s kojom je sretan i danas. Najviše vremena provodili su u Pacific Palisadesu u Los Angelesu, no otkako su u strašnom požaru izgubili dom, više vremena provode u Londonu. Kad su u Americi, borave u iznajmljenoj kući u susjednom dijelu Los Angelesa, u području Brentwooda.
"Izgubili smo sve, ali dobro je, živi smo. Zahvalni smo što nitko nije ozlijeđen i što smo spasili naše mačke i našu malu obitelj. U to vrijeme, srećom, nije bio tamo. Žao mi je tisuća ljudi koji su još gore pogođeni. Ljudi koji su bili daleko iznad mirovinske dobi i naporno su radili tijekom godina, a sada imaju zgarište", rekao je Hopkins u siječnju 2025.
Danas vodi miran život, dijeleći vrijeme između Los Angelesa i Velike Britanije sa suprugom Stellom Arroyave. Svakodnevno stvara, svira klavir, slika u svom ateljeu. Rijetko izlazi u javnost osim zbog profesionalnih obveza, a društvene mreže koristi kao dnevnik vedrine i zahvalnosti, dijeleći kratke videozapise u kojima svira, pleše ili jednostavno govori o tome da se život ne smije profućkati. Njegov dan završava uz glazbu, katkad i meditaciju.
"Ne planiram budućnost. Samo sviram, slikam i dišem. To je dovoljno" zaključila je glumačka ikona.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....