Vesna Spinčić Prelog, nekadašnja voditeljica i spikerica uz koju smo desetljećima pratili središnji Dnevnik i brojne emisije informativnog i školskog programa, prisjeća se kolega, zlatnog doba HRT-a i odrastanja u Rijeci, a govori i o suprugu, sinu i unuci
Osjećaji s kojima je televizijska i radijska ikona Vesna Spinčić Prelog (85) stigla na nedavnu proslavu 100 godina Hrvatskog radija i 70 godina Hrvatske televizije bili su pomiješani. Bila je tu obaveza prema medijima čiji je bila zaštitni znak četrdesetak godina, znatiželja koga će vidjeti, s kim će popričati, koga zagrliti. Otkako je prije 21 godinu otišla u mirovinu, odviknula se, kaže, od velikih događaja s toliko poznatih lica, kakve je nekada vodila. Daleko od toga da jedan od simbola HRT-a, odmjerene dikcije, tople boje glasa, živi poput "otoka usred mora". Godinama se družila s nekadašnjim kolegicama, divama HRT-a i prijateljicama: Jasminom Nikić, Željkom Fattorini, Ksenijom Urličić i neprežaljenom Helgom Vlahović, koja je preminula prije četrnaest godina. Ostala je u tijeku s događajima u matičnoj kući, pratila je sve važne promjene, nove emisije, mlade voditelje i razvoj medija kojem je posvetila čitav radni vijek. Televizija za nju nikada nije bila samo posao, nego posebno mjesto kojem i danas, na neki način, pripada.
"Imam toliko mnogo uspomena, a otada je zaista sve potpuno drugačije. Moram reći da je televizija u svojim počecima imala integrativnu funkciju. Uz radio, bila je medij koji je privlačio, tumačio, poučavao i postavljao civilizacijske obrasce. A evo, s vremenom, to se sve promijenilo. Radio je dobio sliku, a televizija je prestala biti zlatna nit koja nas je vodila od jutra do večeri".
Kako to mislite?
"Znali smo kada i zašto će se nešto pojaviti na ekranu, a mi smo bili domaćini i voditelji kroz program. Danas programu pristupamo u bilo koje vrijeme kada nam to odgovara, a krhotine televizije sele se u druge medije i društvene mreže".
Je li vam se tijekom susreta s kolegama na obljetničkoj proslavi u misli vratio neki poseban televizijski trenutak?
"Prvo emitiranje Dnevnika u boji, koncem 1975. Zanimljivo iskustvo zbog novih kamera, novog intenzivnog svjetla. Scena nije bila više siva, a i odjeća je morala biti drugačija. Valjalo je paziti na neke uzorke. Svijest o povijesnom događaju dolazi kasnije, kada se povijest već dogodila. Ali, uza sve uzbuđenje i nesnosnu vrućinu od rasvjete, bio je to običan radni dan".
Koliko su vas rodni Sušak, odnosno Rijeka, obilježili kao osobu kakva ste danas?
"Rijeka i Sušak dio su mojih najljepših sjećanja. Rijeka je i nekad bila vrlo živ, otvoren, multikulturalan, uzbudljiv grad. Sušak je poseban. Od Rijeke ga dijeli most koji je nekada bio granica dvaju svjetova. S balkona mojeg roditeljskog stana na Sušaku prekrasan je pogled na cijeli Kvarner, Učku i otoke Cres i Krk".
Kakvi ste bili kao djevojčica?
"Bila sam živahna i znatiželjna, bavila se svim i svačim - od pionirskog kazališta, baleta, glasovira, do gimnastike i sporta. S izviđačima sam odlazila na logorovanja. Kao mala djevojčica prvi sam put stala pred mikrofon u emisijama za djecu Radio Rijeke, što mi je bilo veliko veselje. Sada se često upitam kako sam sve to stizala. Kada pogledam svoju unuku Emu, pred kojom je matura, nekako lakše razumijem vlastitu mladost".
U vašem se obiteljskom domu susretao kastavski i šibenski temperament. Vaš otac Petar, carinski inspektor, bio je iz Kastva, a majka Zlatka, domaćica, iz Krešimirova grada. Kako je to izgledalo?
"Možda je baš to bila dobra kombinacija. Uz čakavštinu, koju je moj otac rado govorio, i šibenski moje majke, kod mene su se ti utjecaji teško prepoznavali. Bez obzira na to, u kući i školi se govorilo standardnim jezikom. Otac me vodio u Kastav, a ljeta su bila vezana uz Šibenik i veliku majčinu obitelj koja me mazila. Jutarnji odlazak u vinograd, kupanje i vožnja barkom - doživljaji su to koje nikada nisam zaboravila. Teško bih mogla reći što mi više nedostaje. Roditelji kojih više nema, moja starija sestra Zrinjka, s kojom sam od djetinjstva bila vrlo povezana. Prijatelji i prijateljice kojih više nema".
Sjećate li se svoje prve audicije?
"Itekako se sjećam. U jesen 1964. Radiotelevizija Zagreb raspisala je audiciju za novinare i spikere. Nimalo lijepa životna situacija - smrt oca na neki je način odredila moj poziv. Došla sam tužna, u crnini, i prošla portu u Jurišićevoj. Bilo je prijavljeno više od osamsto kandidata, ali nas je nakon selekcije ostalo deset. Danas se za pojedine poslove obrazuju ljudi za specifična zanimanja. Tada toga nije bilo. Slijedila je spikerska i novinarska škola od dva semestra, a predavali su nam profesori sa zagrebačkih fakulteta i poznati ljudi s radija i televizije. Svatko je dobio svoga mentora, a kao prvu lekciju zapamtila sam da smo pred mikrofonom i kamerom zbog gledatelja i slušatelja, a ne zbog sebe. Ta škola mi je puno značila i shvatila sam da sam u njoj dobila odgovore na mnoga pitanja i tako stekla sigurnost i pouzdanje".
Umalo ste postali znanstvenica. Kako se dogodio preokret?
"To je preozbiljno pitanje za tada mladu osobu. Odlaskom na studij, Zagreb je postao moj grad u kojem se dogodilo sve ono što mi je važno u životu, pa tako i upis na studij eksperimentalne fizike. U jednom trenutku položila sam audiciju i započela raditi, jer sam to željela, ali i morala. Mlad čovjek još nema čvrsto izgrađenu svijest o tome što je to trenutak, a što odluka za cijeli život. To dolazi postupno uz puno drugih činitelja pa postaje odluka koja obilježi cijeli život".
Koliko vam je studij eksperimentalne fizike pomogao na malim ekranima?
"U počecima rada na televiziji neku vezu sa svojim studijem imala sam radeći emisije u Školskom programu iz fizike i matematike, koje sam uređivala i vodila. A kasnije nije bilo formata koji nisam radila. Uz svakodnevne informativne emisije, bile su tu i prve radijske kontakt-emisije poput "Porodičnog semafora", koji je kasnije izrastao u Radio Jadran, te prve magazinske televizijske emisije kao "Dobar dan". Spomenut ću emisiju o televiziji "Kritična točka", volim se uvijek prisjetiti "Dnevnika u gostima". S cijelom ekipom putovali smo po gradovima. Bile su to vjerne simulacije televizijskog dnevnika na radost brojnih gledatelja".
Kada vam je bilo najteže?
"Bilo je to ratno doba, od 1991. Bila sam i voditeljica spikerske službe i morala organizirati posao. Dežurali smo danju i noću, vijesti svakog sata, strašne slike razaranja i obavijesti o općoj i zračnoj opasnosti. Ne ponovilo se".
Što vam je tada, u razdoblju kada se stvarala povijest, osim supruga Zlatana Preloga i sina Petra, davalo snagu?
"Taj osjećaj da vas ljudi doživljavaju kao dobrog znanca ili prijatelja pratio je sve nas s malih ekrana još godinama, najčešće u slučajnim susretima s nepoznatim ljudima. Bio je to znak da ulazite u domove gledatelja koji su spremni pokloniti svoje vrijeme i pozornost onome što govorite. Upravo zato osjećali smo veliku odgovornost i potrebu da ih ne zbunjujemo prebrzim i nerazgovijetnim govorom, vikom, neprikladnim pokretima, odjećom ili frizurom. Bili smo pravi domaćini televizije, od jutarnjih najava do večernjih odjava u kojima smo gledateljima željeli laku i ugodnu noć".
Helga Vlahović, Ksenija Urličić, Željka Fattorini, Jasmina Nikić i vi obilježile ste jednu televizijsku epohu. U čemu je bila tajna te generacije?
"Nema nikakve tajne. Svaka od nas bila je sa svojom izraženom osobnošću. Našle smo se mlade i, kako mi volimo reći, rasle zajedno s televizijom. Zaljubljivale se, udavale, veselile rađanju djece i profesionalnim uspjesima. To međusobno razumijevanje i prijateljstvo traje, evo, još i danas, preraslo je u doživotno. Volimo se i potpora smo si u svim nedaćama koje donosi život. Po čemu pamtim Helgu? Bila je izuzetna osoba, ne samo talentirana, već puna najljepših osobina. Najradije je pamtim po radosti koju bi svaki put donijela na naše tako nam drage susrete".
Kako ste upoznali supruga?
"Povjesničar je umjetnosti, bio je novinar, režiser i urednik Obrazovnog programa, a pred umirovljenje voditelj Centra za izobrazbu kadrova. Upoznali smo se na poslu. Kao i mnogi drugi, radili smo od jutra do mraka, jer smo imali osjećaj da radimo nešto važno i novo. Družili smo se i u slobodno vrijeme. Nismo jedini, jer ima više televizijskih brakova. Iako smo vrijeme provodili u istoj tvrtki, različiti poslovi učinili su da smo se s vremenom ipak viđali samo kod kuće. Bez nekog dogovora, strogo smo dijelili poslovni i privatni život".
Kako ste znali da ste pronašli osobu s kojom želite provesti život?
"To je bilo tako prirodno da se ne može objasniti. Ove godine ćemo proslaviti 58. godišnjicu braka. Danas smo sretni baka i djed. Mlađi dio obitelji čine snaha Sandra, germanistica, voditeljica administracije u Njemačkoj međunarodnoj školi, sin Petar, povjesničar umjetnosti, znanstvenik u Institutu za povijest umjetnosti, i naša unuka Ema. Sjajna je djevojka, naša radost i ponos, koja će ovih dana maturirati. Da vam otkrijem više o njoj, sigurno bi se naljutila".
Je li vas sin doživljavao kao "mamu s televizije" ili kod kuće televizija nije postojala?
"Sve vrijeme nitko u obitelji nije posebno doživljavao mamu i baku kao osobu na ekranu. Bio je to posao, po mnogočemu poseban, ali ipak samo posao. No, ipak imamo zanimljivost. Nije povezana s televizijom, nego s našim prezimenima".
Kako to mislite?
"Riječ je o posebnosti na koju nismo mogli utjecati, ali je prihvaćamo - činjenici da naša prezimena nose i naseljena mjesta u Hrvatskoj: Spinčići u Kastvu i Prelog u Međimurju. Uz to, u Zagrebu postoje ulice nobelovca Vladimira Preloga, koji je bio stric moga supruga, te Ulica Vjekoslava Spinčića, koji je bio istarski preporoditelj i brat mog nonića".
Što su vaši omiljeni rituali, ljetovanje na Cresu?
"Cres je četrdeset godina naša druga kuća, naša morska oaza. Barka kojom smo išli na kupanje bila nam je veliko veselje. Tu su i naši prijatelji, jer Cres nisu kuće, nego ljudi. U kratkom odsječku vremena tijekom godine to je nekakav paralelni život. Teško bih podnijela ljeto bez mora na koje sam navikla od rane mladosti. More je moj najdraži ritual".
Na televiziji ste bili toliko skromni da biste, kad bi se povela riječ o priznanjima kojima ste nagrađeni, redovito mijenjali temu razgovora. Možete li sada otkriti koja vam najviše znače?
"Skupilo se tijekom godina pohvala, priznanja i nagrada koje nam nešto znače, jer je to priznanje za posao koji obavljamo. Moje najdraže nagrade su one koje nose ime moje drage kolegice, prijateljice, mog uzora - Riječanke Gordane Bonetti, koja nas je, nažalost, tako prerano napustila".
I, na kraju, što vas čini sretnom?
"Sretnom me čini osjećaj da živim nastojeći pomoći drugima i da ne povrijedim nikoga. Raduje me kada me moji nekadašnji dragi gledatelji, a u mirovini sam već dvadeset godina, i danas prepoznaju i vesele se susretu. To mi je ujedno potvrda da sam odabrala i radila pravi posao koji sam voljela".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....