I uslijed ludog festivalskog tempa Slano Film Daysa, jedna od najvažnijih filmskih redateljica regije, poznata sarajevska umjetnica Jasmila Žbanić ispričala nam je svoju priču o uspjehu, majčinstvu i svakodnevnim strastima, o životu između seta i svijeta koji stalno traži – više.

Autentična od glave do pete, visoka poput modela, karizmatičnog modnog ukusa i zaraznog osmijeha, njezina mirna prisutnost i neposrednost očaravaju više od bilo kakve pompe – a iza toga stoji karijera koja pomiče granice i osvaja svijet. „Grbavica“, nagrađena Zlatnim medvjedom u Berlinu, i „Quo vadis, Aida?“, nominirana za Oscara i nagrađena Europskom filmskom nagradom, samo su dijelovi tog filmskog mozaika. Jasmila je režirala i za HBO („The Last of Us“), stvara televizijske serije („Znam kako dišeš“) i upravo predstavlja svoj novi dokumentarni film „Blum – Gospodari svoje budućnosti“ na Pulskom filmskom festivalu. No, i dalje sve stigne – biti majka, biti supruga, imati svoj stav i nevjerojatnu hrabrost. Nema u njoj ništa napola – sve što radi, radi potpuno, iskreno, s vjerom u priču. I zato je – inspirativna snaga iza kamere i izvan nje.

Gošća ste ovogodišnjeg izdanja Slano Film Days koji spaja film, umjetnost i razgovor – sve to u ritmu ljeta i Mediterana. Kako vam je biti dio festivala koji izmiče šušuru klasične industrije, ali zadržava njezinu strast?

- Slano Film Days obilježili su iznimni događaji i razgovori s vrhunskim, ali i mladim profesionalcima. Stvoren je prostor koji omogućuje da se o svom poslu govori dubinski – o radnim procesima, sličnostima i razlikama među nama. Osjećam se iznimno inspirirano i kući nosim fantastičnu energiju. Autori koji su sudjelovali na Slano Film Daysu pravi su majstori svog zanata. Bilo je veliko zadovoljstvo provesti kvalitetno vrijeme s Pawelom Pawlikowskim, slušati što priprema, kako razmišlja, pratiti Rubena Östlunda i njegov rad na upravo završenom filmu, kao i Stevea Buscemija, Michela Franca... Ovdje vam se daje vrijeme da promislite, da razvijate pitanja i ideje – bez žurbe, s punom pažnjom".

Redateljica je gostovala na Slano Film Days festivalu s kojeg, kaže, kući nosi fantastičnu energiju

EDIM TURčINOVIć/NOVAGENUS

Vaši filmovi često uranjaju u teme koje nisu lagane – ali su važne, hrabre, istinite. One koje nas pomaknu iz zone komfora i natjeraju da gledamo dublje, iskrenije. Postoji li unutarnji “alarm” koji vam kaže: ova priča je moja, baš nju moram režirati?

- Priča koja me emotivno dotakne – zapravo uzdrma – i onda me ne napušta, ona je ona koju moram raditi. Postane mi neka vrsta opsesije. Svaki dan se rodi puno ideja, ali samo par njih opstaje godinama jer nude više, više, više…".

Kako izgleda vaš kreativni proces – od one prve iskre do trenutka kada se kaže ‘akcija‘? Vodite li se više instinktom ili vam struktura daje sigurnost?

- Proces počinje snažnom emocijom, a onda promišljam kako da ono što sam osjetila najprije protumačim sebi, a zatim prenesem publici. Uložim godine rada u istraživanje i traženje prave strukture scenarija, nastane puno verzija dok sve ne sazrije. Ali na kraju, ono što sam osjetila na početku i ono što publika osjeća dok gleda film – to mora biti iste snage i istog karaktera".

Film Quo Vadis, Aida? ostavio je dubok trag – u publici, u svijetu, ali i u vama. Ispisao je važno poglavlje europske kinematografije, ali i osobne transformacije. Što vam je taj film donio – profesionalno, ali još važnije, ljudski? Na kojim ste projektima radili nakon njega, što vas je u međuvremenu zaokupilo – i što vam sada snažno kuca na vrata, kao sljedeća velika priča?

- Nakon filma Grbavica dobila sam pozive da radim i u drugim sredinama, ali nisam željela ići jer sam imala malo dijete i željela sam pričati „naše priče“. No, nakon pandemije i filma Quo Vadis, Aida? shvatila sam da više ne želim biti mjesecima zatvorena u procesu pisanja novog filma. Zato sam odlučila raditi na tuđim scenarijima. Trenutno razvijam nekoliko projekata s američkim partnerima, a ono što se do sada realiziralo jest serija The Last of Us, za koju sam radila na šest epizoda. Nakon toga uslijedila je domaća serija Znam kako dišeš i dokumentarni film Blum – gospodari svoje budućnosti".

Trenutno razvija nekoliko projekata s američkim partnerima

EDIM TURčINOVIć/NOVAGENUS

U svjetskoj produkciji su ritmovi često iznimno brzi i zahtjevni, a tempo ponekad i prilično grub. Kako se snalazite u takvom okruženju?

- Da, sve je drugačije, ali upravo je to ono što je i najzanimljivije. Vjerujem da možemo puno jedni od drugih naučiti, iako postoje stvari koje ne treba miješati. Europski film i njegov specifičan način rada trebaju opstati, i upravo u tom sustavu želim i dalje stvarati".

Klapa sa snimanja šeste epizode serije The Last of Us koju je režirala

PRIVATNI ALBUM

Vaša kći Zoe sada ima 24 godine – u kojoj mjeri vas kao majku iznenađuje, ali i oduševljava? Kakva je ona kao mlada žena u ovom trenutku života?

- Zoe je pravo iznenađenje! Mislim da je njezina generacija pametnija i osvještenija od naše. Iako se suočavaju s mnogo više izazova i zamki nego što smo ih mi imali, uspijevaju se izboriti na svoj jedinstven i inspirativan način. Fasciniraju me svojim jasnim političkim, životnim i estetskim stavovima, koji su istovremeno hrabri i promišljeni. Uživam u svakom druženju s Zoe – ne samo zato što mi je kći, već jer je izuzetno zabavna, inteligentna i snažna mlada žena koja me svakodnevno iznova oduševljava".

Majčinstvo i režija – dva zahtjevna, intenzivna poziva koja traže potpunu predanost i energiju. Kako ste pronalazili snagu i ravnotežu dok ste gradili svoju karijeru, a istovremeno bili i majka?

- Sad je to puno lakše jer Zoe ima svoj život, ne živimo u istom gradu i ona se brine o sebi. No, bilo je faza u kojima je cijela infrastruktura morala biti uključena da stvari funkcioniraju. Prije svega mislim na moju mamu i suprugove roditelje koji su nam pomagali kad smo morali biti na snimanju i putovanjima. Bez njihove podrške ne bi bilo moguće uskladiti kvalitetan život i posao".

U vremenu kada veze često ne opstaju, a brakovi se lome pod pritiskom svakodnevice, vi ste uspjeli sačuvati svoju ljubav i zajedništvo. Koji su to trenuci, male tajne i “ljepilo” koji vas drže zajedno?

- Najvažnije je što se volimo. Pomaže nam i to što nikada nismo rekli da ćemo zauvijek ostati zajedno, nego se svaki dan trudimo i borimo jedno za drugo. Zato moj brak s Damirom izgleda kao da smo se tek počeli zabavljati – svjež, pun života i neiscrpne energije".

Kako izgleda vaš odnos prema sebi danas, u odnosu na one prve, početne korake u karijeri? Gdje se danas nalazite u toj unutarnjoj priči i kako uspijevate pronaći svoj mir i balans usred buke svakodnevice?

- Danas sam mnogo sigurnija u sebe i svoj zanat, ali istovremeno i pomalo nestrpljiva, jer znam da mogu dati još više nego što trenutno radim. Trenutno sam u fazi velikog unutarnjeg nemira. Kad sam uspjela održavati kontinuitet, meditacija mi je bila savršena podrška. No, danas se toliko stvari odvija istovremeno da mi to ponekad ne uspijeva. Ipak, trudim se ustajati rano, prije svih, i posvetiti sat vremena pisanju dnevnika, čitanju stvari koje me zanimaju te ispijanju kave – koja je za mene svojevrsna meditacija i ritual. Taj mirni početak dana daje mi snagu i spremnost za sve što me očekuje".

Vjerujete li u duhovnost – i ako da, kako ona izgleda u vašem svakodnevnom životu?

- Vjerujem u neuništivost energije i njezinu sposobnost transformacije. Vjerujem u ljubav kao snažnu silu – i u ljudski duh koji se može uzdići iznad prosječnosti i sebičnog egoizma. Po meni, nakon smrti za nas nema ničega osobito zanimljivog – zato se trudim živjeti što punije, slobodnije i zabavnije, dok god mogu".

Vaš modni izričaj uvijek je autentičan i upečatljiv. Kako birate što ćete odjenuti – je li to instinkt, raspoloženje, igra...? Ulažete li svjesno u modu ili je to vaš način izražavanja, bez puno kalkulacije, ali s puno osjećaja?

- To je kombinacija želje da komuniciram kroz garderobu s okolinom i političke odluke da ne sudjelujem u kapitalističkom lancu industrije. Odjeću mi godinama izrađuju prijateljice – dizajnerice s kojima sam odrasla i stvarala još od studentskih dana. Njima je tada bilo zanimljivo vježbati na meni, a meni je bilo važno znati tko stoji iza onoga što nosim. Da to nisu nevidljivi, izrabljivani ljudi s drugog kraja svijeta, nego žene koje poznajem, volim i koje se vesele našoj suradnji. Ta me odjeća doslovno i simbolično – čuva. Nemam jedan poseban komad koji me „drži skupa“, ali kad se zakačim na neki odjevni predmet, ne skidam ga. Doslovno. Zato često naručim isti komad u duplikatu – jedan se pere, drugi nosim. Godinama sam, recimo, nosila prošivene hlače s preklopom koje su dizajnirale Kao Pao Shu (Irma Saje i Vanja Ciraj). Bile su savršene – udobne, nosive za svaki dan, snimanje, pa čak i svečanije prilike. Kad sam ih se napokon odlučila riješiti, izbrojila sam ih 17. Gotovo identičnih".

Na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala

ANTONIO BALIĆ/ CROPIX

Kako izgleda gastro svijet Jasmile Žbanić? Volite li kuhati i što jedete kad želite sebe razmaziti, vratiti se u djetinjstvo ili napuniti energijom?

- Kuham. Najviše volim raditi s tijestom i obožavam pećnicu. Pećnica mi je genijalan izum – ubaciš unutra ideju hrane, odeš raditi nešto drugo, a ona ti isporuči gotovu kreaciju. Volim kruh. Volim što je "živ", raste pred tvojim očima. Podsjeća me na djetinjstvo, na baku koja me učila kako se pravi i kako treba strpljivo čekati da proces završi. To miješanje, pa dizanje tijesta i njegova kasnija transformacija – to me uvijek fasciniralo".

Što je vaša terapija protiv stresa?

- Ljudi koje volim i s kojima se družim jako su duhoviti, pa svaki problem odmah izgleda manji kad se stavi u perspektivu humora".

Kako danas doživljavate uspjeh – isto kao nekad ili potpuno drukčije?

- Mislim da se prije svakog filma osjećam kao početnica i da ulazim u avanturu iz koje ne znam kako ću izaći. U tome valjda i jest čar".

Postoji li nešto što ste tek nedavno spoznali – a da vam je to netko rekao prije 20 godina, rekli biste da nije moguće?

- Ne bih tada vjerovala da će se svijet ovako protresti. Da će doći do brutalnog urušavanja demokracije, ljudskih prava – i da će fašističko ubijanje djece i žena biti ovako otvoreno podržano i opravdano od strane Europe. Nakon Gaze, naš svijet više nikada neće biti isti".

U svijetu koji neprestano viče „više, brže, jače“, kako ste naučili reći – dovoljno je?

- S jedne strane, potpuno sam sretna i zadovoljna onim što imam, uživam u malim stvarima... Doručak s osobom koju volim za mene znači više od bilo kojeg skupocjenog automobila ili materijalnog dobra. No, s profesionalne strane osjećam zov adrenalina i stalno se testiram, tražim granice. Tamo stvari postaju puno luđe".