Laku noć, rane ptice, sanjari, balavci stari, na Zrinjevcu magla se plavi, laku noć, muzičari, Jer već ste zatečeni, kao kradljivac na djelu pod prvom kapljom sunca u večernjem odijelu. Nek‘ samo vaš san je dobar i srca vaša puna jer ozbiljno u svijetu na vas se ne računa... Ovo su stihovi iz pjesme Arsena Dedića "Laku noć, muzičari", kojom se s puno nježnosti obraća nama iz branše. Ljeto je vrijeme kad glazbenici imaju puno nastupa. Mi ih zovemo - gaže. Ne znam zapravo porijeklo te riječi, ali kad vam je u kalendaru obilježen neki datum za nastup, to je gaža. E, sad, postoje najrazličitije gaže: od koncerata u arenama, dvoranama, kazalištima, domovima kulture, na gradskim trgovima, ljetnim terasama, restoranima, kafićima, na otvorenjima koječega, raznim obljetnicama do šatorskih zabava i svadbi. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme mog intenzivnijeg nastupanja, gaže su bile drukčije - rjeđe, skromnije i puno manje plaćene.

Skromnija vremena i drugačiji tempo

Moji kolege koji su nastupali cijeli radni vijek, kao i ja, od svojih su honorara uspjeli pristojno živjeti, eventualno doći do stana i rjeđe do vikendice, kuće na moru ili u planinama. Naravno da je i tada vrijedilo pravilo da oni najpopularniji ili najkomercijalniji dobivaju veće honorare od nas ostalih, ali i te razlike bile su puno manje nego danas. Oni najtraženiji (bilo ih je malo i to se mijenjalo ovisno o tome imaju li hit-pjesmu i ploču) dobivali su deset puta više novaca od nas ostalih. Ne znam točno kad se sve to promijenilo, ali svakako poslije Domovinskog rata (za vrijeme kojeg smo išli, naravno, bez ikakve naknade gdje je god bilo potrebno i moguće) honorari su vrtoglavo narasli. Glazbenici kojima se posrećilo s pjesmom i popularnošću već su za nekoliko godina karijere kupovali stanove i kuće.

DARKO TOMAŠ/CROPIX

Meni su strašni i neshvatljivi samo oni koji se u ovo teško vrijeme po medijima i društvenim mrežama tako besramno razbacuju svojim materijalnim bogatstvom. Nisam ni ogorčena ni zavidna i ne uzrujavam se oko takvih stvari koje su ionako izvan mog života i svjetonazora. Ja samo to pomislim i idem dalje svojim putem. Volim i poštujem veliku većinu svojih kolega, jedna sam od rijetkih koja je ostvarila predivna prijateljstva u tom, budimo iskreni, vječno natjecateljskom društvu. S nekim starijim kolegama uživam u cjeloživotnom druženju, a imam sreću da i s nekim mlađima i mladima dijelim ljubav i borbu za kvalitetnu glazbu i puno noćnih druženja poslije snimanja ili nastupa. Za sve njih znam da su zaslužili svaki novčić za svoj rad, kao što mi je iskreno žao nekih drugih koji su zaslužili više i bolje.

Pristojan život, ali bez raskoši

Zato se s nježnošću i širokim osmijehom na licu sjetim nekih svojih davnih gaža, kao kad me Zvonko Špišić pozvao u Šišljeviću pokraj Karlovca. Bila je to njihova godišnja fešta što zahtijeva i cjelonoćnu svirku pa sam rekla Zvonku: "Kak‘ bumo nas dvoje cijelu noć zabavljali ljude budući da nemamo na repertoaru veselih i plesnih pjesama?" "Bez brige", kaže Zvonkec, "to bu sve odradio bend Combo5!" Tih 70-ih godina Combo5 bio je jedan od najboljih i najangažiranijih bendova za zabave, a imali su uz ritam sekciju i trubu i saksofon. Basist i pjevač, što bi se danas reklo frontmen, bio je Ivica Bobinec zvan Bobač, s kojim sam inače pjevala i snimala prateće vokale i s kojim sam, kao i s njegovom obitelji, održala posebno prijateljstvo do danas.

Ksenija Erker u mladosti

SANDRA ŠIMUNOVIĆ/CROPIX

Dečki su za nastupe imali smokinge u bojama - zeleni, plavi, bordo, ljubičasti. Kako su puno i često svirali, svake su godine šivali nove smokinge, a stare bi Bobačeva žena Višnja odnijela na selo u Podravinu i dala ljudima za posao. Ako ste se tada vozili Podravinom, tamo negdje pokraj Virja, i ugledali na traktoru čovjeka u ljubičastom smokingu - to je to! U Šišljević dolazimo u siječnju kad je bilo valjda dva metra snijega i neizmjerno hladno.

U domu za nastup je visoka bina, dolje stolovi pokriveni pakpapirom i klupice na kojima već sjede starije žene u crnom i s crnim maramama na glavi te čekaju feštu. Scena kao iz Bulajićevih filmova. Iza bine je prostorija u kojoj se trebalo presvući, s ogromnim prozorom razbijenog stakla kroz koji se metar snijega prevalio unutra. Neopisivo je hladno, dečki iz benda drhte od hladnoće, a treba obući velebne smokinge i Bobač kaže: "Ajmo, dečki, samo hrabro, skidajte se, k‘o je imal dece - imal je! Posle ovog je gotovo!" Gaža je bila super, publika oduševljena, a bome i mi muzičari, pogotovo kad nam je vani ispred automobila, na debelom snijegu, Špišić podijelio naše honorare. To su bile divne, nezaboravne, stare i skromne gaže!