Za klavir se kaže kljava, za klarinet Klara, kad netko umire, onda odapinje, bolestan glazbenik za sebe kaže da se raspada, djevojka je mačka, ortopedska cipela je pegla, dirigent je mahalup. Ovo je strofa iz pjesme Arsena Dedića "Rječnik muzičara" i sad je čitajući, uviđam kako je to bio naš muzičarski rječnik prije trideset, četrdeset i čak pedeset godina.

Danas mladi muzičari upotrebljavaju samo poneke izraze iz te pjesme, jer jezik je živo biće koje se mijenja, pogotovo sleng, žargon svakog grada, svakog naraštaja, pa tako i naš muzičarski. Kaže Arsen dalje: "A sve to da se izbjegnu prava imena, da se s podsmijehom pogleda život, potapša kad se ne može ništa bolje; Da se zanemari prolaznost, prošlost i budućnost, da se vlastita sudbina izvrši kao dnevni posao, koji nas nije dostojan i gnjavi."

Arsen Dedić

CROPIX

Čitajući ovu pjesmu, tako mi je bliska i očita Arsenova nevjerica koji dolazi u Zagreb najprije na studij prava, paralelno upisujući završni razred srednje muzičke škole koji je već u Šibeniku završio, da provjeri je li njegovo šibensko glazbeno obrazovanje dostatno, objavljuje svoje prve pjesme i ulazi u taj "nesretni" muzičarski krug koji melje i ne mari za čistu i neokrnjenu dušu "Djevojke iz moga kraja". Uvijek nas je gledao sociološki, nekako sa strane, iz svih mogućih aspekata, ne mogavši do kraja povjerovati u "nepodnošljivu lakoću postojanja" velike većine muzičara kojima je bio okružen.

Muzička bezbrižnost

Pametan, obrazovan, načitan, nagledan, nasviran, genijalnog pjesničkog i glazbenog talenta, bio je jedini intelektualac par excellence na našoj tzv. estradi. A opet, unatoč tome što je zbog svega nabrojanog bio visoko iznad nas ostalih, jednim dijelom svoga bića volio je pripadati nama muzičarima s kojima je radio. Veliki perfekcionist u studiju, zahtjevan i strog, u svakoj pauzi krenule bi šale, anegdote, smijeh i puno prijateljske topline.

I još nešto meni važno, a to znamo svi mi muzičari koji smo imali sreću da nas Arsen izabere i angažira za neki posao (snimanje pjesama, glazbe za kazalište, film, televiziju, reklame), od prvog telefonskog poziva i dogovora pa do kraja izvršenog posla brinuo bi se o nama i profesionalno i ljudski, da bi na kraju, dodavši svoju poznatu ironičnost, rekao: "Iako ste u studiju dali svoj poznati minimum, novac vam je ipak sretno stigao!"

Ksenija Erker na prvu je turneju tadašnjim SSSR-om krenula kad je tek napunila dvadeset godina

DARKO TOMAŠ CROPIX

Za ilustraciju te naše muzičarske bezbrižnosti kojoj se Arsen nije mogao načuditi, pada mi na um moja prva turneja po tadašnjem SSSR-u 1974. Kad sam dobila poziv za dvomjesečnu turneju sa Šerfezijem i Novim fosilima (tada još muškim bendom), u mojoj obitelji nastala je strka.

Turneja po tadašnjem SSSR-u

Tek sam navršila dvadesetu i pomisao na to da odem od kuće na više od dva mjeseca jako je zabrinjavala moje roditelje pa je tata odlučio da moram imati neku svotu rubalja s kojom bih se, ako mi tamo ne bude dobro, mogla vratiti kući. Nismo znali da je to gotovo nemoguće pa smo otišli u Trst kupiti rublje koji se tada nisu smjeli ni unositi ni iznositi iz Rusije. Za sto pedeset američkih dolara dobili smo sto pedeset rubalja, što je bilo pet puta manje od tečaja.

Spremila sam svoje kofere u koje sam po preporuci starijih kolega strpala i traperica i žvakaćih guma za prodaju, sakrila te nesretne rublje u torbicu i ukrcala se s ostatkom ekipe u vlak. Nisam baš nikog od njih dobro poznavala i uhvatio me ogroman strah od svega, a najviše zbog tih prokletih rubalja koje sam stiskala u torbici.

Kad je vlak ušao u Mađarsku, više nisam mogla izdržati i otišla sam u kupe Moki i Marinku i rekla: "Dečki, pomozite, ja više ne mogu izdržati od straha, ja imam rublje!" Moka i Marinko, koji su imali već desetke ruskih turneja iza sebe, pomislili su da ih imam na tisuće, da možda planiram tamo kupovati briljante, što se isto radilo, pa pitaju: "Koliko imaš?", a ja ću nervozno: "Sto pedeset!" Moka i Marinko samo su se značajno pogledali i pita Marinko: "Znaš li kartati preferans?" "Znam!" odgovorim bez daha. "Ajmo jednu partiju od 150!"

Sjeli smo, kartali i dok se vlak približio granici s Rusijom, više nisam imala nijedan rubalj! Bila sam lagana, bezbrižna, presretna! I ostatak turneje mnogočemu me naučio, usvojila sam muzičarski rječnik i to da sebe ne treba shvaćati jako ozbiljno. Kao u zadnjoj strofi Arsenove pjesme: "Samo se još na plakatima ispisuju točni nazivi i prava imena, jer to je naša posljednja veza s ozbiljnošću ovog svijeta, a plakati se raspadaju, trunu, blijede ili ih preko noći prekriju novi."