Katarina Šestić Baotić sa svojom Kazališnom družinom Iglu priprema predstavu "Smrt ili o životu" čija je premijera zakazana 26. travnja u Županji, a onda slijedi i ona zagrebačka.
Slavonska glumica sa zagrebačkom adresom Katarina Šestić Baotić (30) u posljednje vrijeme ima pune ruke posla, još je svega nekoliko dana dijeli od premijere predstave "Smrt ili o životu" koju radi sa svojom glumačkom družinom "Iglu". Zbog nje se privremeno vratila u Slavoniju, jer će premijera biti održana u Kulturnom centru Ivana Hermana u Županji. Cijela priča počela je još prije sedam godina kao diplomski ispit iz lutkarstva koji je pripremala na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, no predstava će tek sada ugledati svjetlo dana.
"To je bio jedan od najizazovnijih projekata na kojima sam radila, jer smo stvarali glumačko-lutkarsku predstavu za odrasle, nešto s čime se dotad nisam susrela i što u Hrvatskoj nije česta praksa, pogotovo u smislu atmosfere i specifičnog vizualnog identiteta. Kada smo s njom izašli na ispit, reakcije su bile odlične i pala je odluka da treba zaživjeti i izvan Akademije", prisjeća se Katarina.
Međutim, dogodila se pandemija koronavirusa i sve je stalo, a spletom okolnosti nije mogla biti održana sve do danas. "Riječ je o maloj, intimnoj predstavi koja ne može igrati na bilo kojoj sceni – zahtijeva crnu kutiju, specifične uvjete, puno tame i minimalno svjetla. Uz to, nas je puno u timu, nezavisnih umjetnika, što znači da nam treba puno honorara. Sve to činilo je produkciju zahtjevnom, financijski i organizacijski", pojašnjava razloge zašto predstavu nisu uspjeli prije postaviti na kazališne daske.
Trenutak koji je promijenio sve
A onda se prošle godine dogodio trenutak koji je sve promijenio. Katarinin otac Jakša Šestić nažalost je preminuo nakon teške bolesti, nakon čega se u njoj javila ponovno snažna potreba da obnovi predstavu.
"Rekla sam si – ako neću sada, neću nikad. Odlučili smo se prijaviti na natječaj Ministarstva kulture i medija te Vukovarsko-srijemske županije, dio smo sredstva dobili i od Grada Županje te napokon krenuli. Premijera je 26. travnja u Županji, na prvu godišnjicu smrti moga oca. To nije bilo u planu, ali tako se poklopilo i sada mi je drago jer sam zbog njegovog odlaska pronašla hrabrost da slijedim svoj kazališni san i ponudim publici nešto drugačije. Ova predstava je oduvijek bila posebna, ali za mene ima dodatnu težinu. Nadam se i vjerujem da će se publici svidjeti", poručuje.
Predstava progovara o smrti, ali zapravo možda još više o životu, kako joj i sam naslov kaže. "Ispričana je iz vizure smrti koja se pokušava približiti čovjeku, ali najviše govori o samoći. I možda najvažnija misao koju nosi je ta da nije najgore umrijeti, nego ne živjeti. Ostalo bih prepustila publici da sama otkrije", poručuje Katarina.
Pripreme su bile zahtjevne na više razina, od produkcije i organizacije, marketinga i prodaje do dorade teksta i pronalaska adekvatnog prostora.
"Nas tri kolegice i idejne začetnice projekta – Antonia Mrkonjić, Josipa Oršolić i ja, uz to što glumimo, preuzele smo i velik dio produkcije, što nam je potpuno novi teren. Dosad smo radile uglavnom projekte za djecu i mlade, pa je ovo naša prva večernja, glumačko-lutkarska predstava za odrasle. Upravo se taj produkcijski dio pokazao kao najzahtjevniji, i iskreno, još uvijek traje", priznaje te dodaje da su okupile oko sebe ljude s kojima su već radile. "Bilo nam je važno imati tim ljudi na koje se možemo osloniti, znale smo da nas čeka zahtjevan proces".
Svi njezini najbliži pozitivno su reagirali kada im je priopćila vijest što planira, no izdvaja reakciju bliske prijateljice koja je izgubila svoga oca s 15 godina. "Ona je, usudit ću se reći, najveća obožavateljica ove predstave i nikada neću zaboraviti njezinu iskrenu reakciju oduševljenja kada sam joj priopćila da će ponovno gledati predstavu koja ju je već jednom toliko dotaknula kada ju je gledala svojevremeno na Akademiji", otkriva glumica.
Tata – najveća podrška
Katarina je glumu zavoljela kao djevojčica, a ta se ljubav s godinama samo razvijala i rasla. "Tata je oduvijek bio moja najveća podrška na tom putu, a mama strahovala jer od ‘glume nema kruha‘. S kolegicom Josipom vodim umjetničku organizaciju, Kazališnu družinu Iglu, i mogu reći da, iako sam u početku zamišljala drukčije svoj put, sada mi je drago da sam tu gdje jesam. Nije lako voditi i raditi toliko poslova istovremeno i za mene je luksuz imati dva mjeseca kreativnog procesa rada na ulozi, ali imati vlastitu slobodu raditi ono što volite je neprocjenjivo", priznaje.
Tata Jakša na Katarinu bi bio ponosan, u to je uvjerena i ona sama. "Ali mi to ne bi pokazao ili bi pokazao minimalno. S obzirom na to da je mama Blaženka bila onaj roditelj koji hvali svoju djecu, tata je bio dosta realniji, ali i stroži. Pazio je da ne letimo previsoko, nego da smo čvrsto stabilni na zemlji. Zato uvijek govorim da su on i mama spoj idealnog roditelja – mama je tu da podigne samopouzdanje i vjeru u sebe, a tata da pazi da ne odletimo previsoko i da znamo da uvijek ima stvari na kojima trebaš raditi", zaključuje Katarina.
S ocem je bila jako povezana, a u mnogočemu mu i nalikuje. "Da mi je jedan euro svaki put kad mi mama ili brat kažu ‘ista si svoj otac‘, ja bih bila bogata! Imamo dosta sličnosti, od predanosti i ljubavi prema poslu do tvrdoglavosti i emotivnosti. Ja sam bila tatina miljenica i za naš odnos nije bilo potrebno puno riječi. A od svega što je moj tata napravio za mene, a napravio je puno, ja se najradije sjetim našeg zajedničkog druženja uz lubenice u dvorištu. To je bio naš ljetni ritual, gotovo svaki dan, kad bismo sjeli u dvorište na male stolice, a on nam narezao lubenicu. S tim da je prvi komad išao obavezno meni jer je najslađi", prisjeća se s osmijehom.
Katarina je odrasla u Račinovcima, malom slavonskom selu i smatra da joj djetinjstvo nije moglo biti ljepše i bezbrižnije. "Imala sam potpunu slobodu kretanja i življenja kakva u Zagrebu ne postoji. Dapače, što više vremena provodim u gradu, sve sam više svjesna prednosti koje manja mjesta pružaju, posebno djeci", smatra naša sugovornica.
Djetinjstvo za poželjeti
Od najdražih sjećanja i uspomena ne može izdvojiti samo jednu jer ih ima puno i sve ih čuva u srcu. "Od odlazaka kod bake u drugo selo, do odrastanja s mojim životinjama, psima Smokicom i Rikijem, dvadesetak mačaka, kunićem Šnjofkom, kokama i pijetlom kojeg sam se bojala... Svakom djetetu bih poželjela svoje djetinjstvo", poručuje glumica.
Najveću podršku oduvijek je pronalazila u obitelji pa tako je i danas. Uz nju su uvijek suprug Domagoj, majka Blaženka, brat Dario i njezine najbliže prijateljice. "Zaista sam blagoslovljena dobrim ljudima oko sebe", zaključuje. Svi oni bodrit će je u Županji, a neće propustiti ni zagrebačku premijeru 13. svibnja u Kazalištu Mala scena, nakon kojih slijede izvedbe 14. i 15. svibnja.
"Do kraja kazališne sezone plan nam je ostvariti nekoliko igranja u Zagrebu, ali i gostovanja u Slavoniji. Razmatramo i izvedbe u Vinkovcima te Osijeku, a veseli nas vidjeti kako će nam se planovi dalje razvijati", zaključuje Katarina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....