Mladi Zagrepčanin Tit Emanuel Medvešek, koji je nastavio obiteljsku tradiciju svojih roditelja i postao glumac, otkriva kako se snašao na setu serije ‘Slučajna obitelj‘, je li i dalje sramežljiv te kako se slaže s bratom Tomom koji je u istoj branši.
Posljednjih nekoliko tjedana gledatelje je za male ekrane zakovala nova intrigantna priča koja prati troje stranaca koji se u krivo vrijeme nađu na krivome mjestu te postanu "Slučajna obitelj". I dok je serija ponovno okupila dobro poznata lica, među najvećim iznenađenjima su neka nova imena, poput Zagrepčanina Tita Emanuela Medvešeka (26), koji je utjelovio Petra Kišu. Pogubljenog 17-godišnjaka, koji nosi prezime po kiši koja je padala dan kad je ostavljen na vratima doma za nezbrinutu djecu kao beba, upoznajemo u trenutku u kojem odlučuje pobjeći iz doma kako bi izbjegao posljednjih nekoliko mjeseci prije punoljetstva provesti u još jednoj udomiteljskoj obitelji. Daleko je to od Titove realnosti, sina poznatog glumačkog para koji čine Nataša Dorčić i Sven Medvešek.
"Kada bih usporedio svoje djetinjstvo u Petrovoj dobi, podsjeća me na tu nesigurnost i traženje vlastitog mjesta. Mislim da smo svi u tim godinama imali potrebu dokazivati se i tražiti gdje pripadamo. Kod njega je to možda izraženije jer se nalazi u teškim okolnostima. Mislim da je Petar na neki način u stalnoj potrazi za sobom i da se često izgubi u toj potrazi. Ono što mi je kod njega zanimljivo jest ta njegova iskrena potreba da pripada. Ne samo nekoj obitelji, nego i nekoj ideji sebe. Volio bih da publika prepozna tu njegovu ranjivost i toplinu, jer iako nije savršen i često griješi, iza tih pogrešaka stoji iskrena želja da bude bolji i da pronađe svoje mjesto", govori Tit, kojem je u ovoj ulozi ipak najveći izazov bio utjeloviti lika gotovo deset godina mlađeg od sebe.
Za razliku od njega, koji je kroz godine skupio iskustvo i usvojio određene obrasce ponašanja, za shvatiti Petra morao je pojednostaviti stvari te se svjesno vratiti u stanje impulzivnosti, s bržim reakcijama koje često ne prođu ni jedan filter. Iako mu se to nekada doimalo djetinjasto, objašnjava Tit, nastoji pronaći dječačku istinu u svojem liku. I dok se serija snima već mjesecima, Tit priznaje da i dalje ima određenu tremu, koju ne doživljava kao blokadu, već kao dio procesa i svojevrstan osjećaj odgovornosti prema projektu, ali i ljudima s kojima radi. Stoga ponekad i pogleda pokoju epizodu, ali ne sa svrhom samokritike, već kao priliku za učenje, tražeći trenutke u kojima u sceni može biti precizniji ili iskreniji.
Zajednički prostor s partnerima kojima vjeruje
I dok mu je Akademija dramskih umjetnosti dala čvrstu bazu koju čine disciplina, radne navike i razumijevanje procesa, ovaj ga je projekt suočio s nečime što se ne može u potpunosti simulirati - tempom, odgovornošću i kontinuitetom snimanja. No, najvažnija lekcija koju je naučio posljednjih mjeseci jest da mora naučiti slušati i ne forsirati. Kako ističe, stvari često ispadnu iskrenije kad se glumac prepusti zajedničkom prostoru s partnerima kojima vjeruje, nego kad ih pokušava kontrolirati.
Prvu ulogu ovog tipa Tit je dobio nakon intenzivnog procesa audicije koji je činilo nekoliko krugova, a kad je napokon stigao sudbonosni poziv, bio je u šoku. Prvo je javio svojoj obitelji, koja je cijelo vrijeme bila uz njega. Uz roditelje glumce, i Titov stariji brat Toma odlučio je izgraditi karijeru u glumačkoj sferi, stoga ne čudi što su upravo oni imali utjecaj na njegov put.
"Toma i ja smo kao djeca bili potpuno različiti, on je bio ‘klinac iz kvarta‘, dok sam ja gradio svoj život unutar nešto sigurnijih zidova, no puno sam toga od njega pokupio - od karakterne crte šarmera, do svakodnevnih životno utemeljenih navika. Naposljetku, dijelili smo sobu do prije tri godine kad se Toma odselio. Otada je potreba za komunikacijom i bliskošću postala još veća", kaže Tit Emanuel.
Odrastanje uz pozornicu
Najbolji savjet koji su mu pak dali roditelji bio je da ostane normalan, prizemljen i da ne žuri, da sve dolazi u svoje vrijeme. "Neka su mi se vrata otvorila zbog mog prezimena, neka pak zatvorila. Nekad ljudi imaju određena očekivanja, ali na kraju se sve svede na ono što ti donosiš kao glumac. I naravno da sam sumnjao u sebe, mislim da je to sastavni dio ovog posla. Nesigurnost te na neki način tjera da preispituješ sebe, ali i da rasteš ako je uspiješ usmjeriti na pravi način", ističe Tit koji čak i da se ne bavi glumom, vjeruje da bi ostao u kreativnom dijelu posla.
U glumu se zaljubio već u doba osnovne škole, pa se prisjeća krucijalnog trenutka kad je nakon predstave "Galeb" Bobe Jelčića u ZKM-u, kada se dvorana već ispraznila, zapjevao "Welcome to Cabaret", misleći da je sam sebi publika. No, kad je otpjevao song, čuo je pljesak ansambla koji ga je uživo pratio putem monitora koji snima pozornicu. Vjeruje da je podrška koju je tada osjetio, i veselje koje je podijelio s ansamblom predstave, u njemu probudila potrebu za dijeljenjem vlastitih radosti i daljnjim otkrivanjem samoga sebe u izvedbenom smislu. Tako se i u srednjoj školi, kao podosta sramežljiv učenik Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, našao u okolini koja je podupirala različitosti te mu dala priliku posvetiti se slobodi izražavanja, ali i osvješćivanju i osnaživanju svoje umjetnosti.
Trenutačno ga jako privlači glazba i rad iza kamere, a smatra da je razlog tome činjenica da su sve to različiti načini pripovijedanja, ali kroz druge forme. U budućnosti bi volio igrati različite uloge i ne ostati zatvoren na jedan tip, pa ga zato najviše i privlače projekti koji ga izbace iz zone komfora i tjeraju da traži nova rješenja. Kao ulogu iz snova ističe onu Frank-N-Furtera iz horor mjuzikla "Rocky Horror Picture Show", a zanimljivo bi mu bilo svladati i vokalno zahtjevne songove poput onih iz mjuzikala "Komadi iz snova" i "Kosa", koji pritom imaju zanimljive tehnike pripovijedanja kroz pjesmu.
Prvi posao kao konobar
Kao osnovnoškolac svirao je trubu, sve do jednog nesretnog događaja kad ju je bezglavo ostavio u tramvaju. Iako mu je kolega iz glazbene škole posudio svoju kako bi mogao nastaviti pohađati satove, taj trenutak smatra presudnim - kad se u njemu izgubio dio interesa. Iako se i dalje potajno nada da će trubu ponovno ugledati u jednoj 14-ici, sada je više usmjeren na klavijature, svirajući jednostavne akorde dok pjeva. I dok bi volio ostati u glumi, upravo zato što mu ona daje prostor da istražuje i druge interese, Tit se u prošlosti bavio i drugim poslovima.
"Tri sezone konobario sam u Ridimutak Beach Baru u Nerezinama, što je bilo super iskustvo jer sam imao priliku raditi na svojoj komunikacijskoj blokadi, koja mi još nije strana", priznaje mladi glumac. Svoje dvadesete opisuje kao kaotične, ali uzbudljive, vrijeme u kojem se traži dok se okolnosti oko njega mijenjaju. Iako možda nisu onakve kakvima ih je zamišljao, govori, puno su bogatije nego što je očekivao.
"Ne zadajem si stroge rokove ni za što, no volio bih nastaviti raditi u kontinuitetu i njegovati osjećaj da idem naprijed", govori Tit. Dodaje da mu je zadovoljstvo putem važnije od same točne točke dolaska, baš kao što i osobni mir više cijeni od materijalnih postignuća. Zato mu je i važno imati dovoljno vremena za sebe, pogotovo u danima ispunjenima snimanjima.
"U ovom poslu lako je izgubiti balans, zato se trudim ostaviti prostor za odmor, svoje ljude i male stvari koje me pune energijom. Bicikl mi je način da se maknem i resetiram. Ima nešto vrlo jednostavno i čisto u tom kretanju i održavanju fokusa unutar brzine i adrenalina koja kao da me posloži u tijelu i razbistri u glavi nakon radnog dana", zaključuje Tit Emanuel Medvešek.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....