Veliki je dan za hrvatski sport, stigla nam je osma medalja na Olimpijskim igrama u Tokiju! Hrvatski gimnastičar Tin Srbić osvojio je srebrnu medalju - ujedno treće hrvatsko srebro nakon tri zlata i dvije bronce!
Osvojivši osmo odličje za Hrvatsku, svjetski prvak iz Montreala 2017., srebrni sa SP-a u Stuttgartu 2019., ali i dvostruki osvajač srebra na europskim prvenstvima 2019. i 2020., Tin je stigao do prve olimpijske medalje.
Bolji od njega bio je samo Japanac Daiki Hashimoto, dok je broncu osvojio Rus Nikita Nagornji.
Osvojio prvu zlatnu medalju za hrvatsku gimnastiku 2017.
Veliku podršku javnosti Tin je osjetio još 2017. godine osiguravši povijesni rezultat za hrvatsku gimnastiku kada ga je u Zagrebu dočekala podrška kakvu nije očekivao. Skromnom Tinu sam ulazak u finale bio je veliki uspjeh, a prvoj zlatnoj medalji za hrvatsku gimnastiku nije se nadao.
Život Tina nije mazio, a njegova životna priča mnogima bi mogla poslužiti kao motivacija.
Dugogodišnji treninzi u dvorani smještenoj u zgradi staroj gotovo 140 godina upornog i predanog Tina samo su tjerali naprijed, a da ima mentalitet šampiona jednom je istaknula i njegova psihologinja Renata Barić koja ga je tada pripremala za nastup.
Ni teška obiteljska situacija nakon što je Tinov otac prije 12 godina imao moždani udar zbog čega je privremeno prestao pričati i pisati, nije mladog gimnastičara spriječila da nastavi hrabro svojim putem. Otac se, srećom oporavio, no nije se mogao vratiti poslu što je uzdrmalo financijsku situaciju u obitelji.
Jednom od nekada najboljih studenata Strojarskog fakulteta i predanom sportašu ljubav prema sportu kao da je bila genetski predodređena.
Njegova majka je plesala rock'n'roll dok mu je otac bio atletičar koji je trčao na 400 i 800 metara. I Tinova sestra Tena povukla je talent za sport, ali i gimnastiku.
Roditelji su Tina prvo probali upisati na nogomet, gdje su ga odbili jer je s četiri godine još bio premalen, kao i za hokej, a u Sokol su ga primili tek preko očevih poznanika.
"Majka je moj heroj"
"Roditelji su odigrali veliku ulogu u mom uspjehu. Moram im se zahvaliti na svemu što su učinili za mene, od svakodnevne vožnje na treninge do svega ostaloga. Prošli smo svašta. Kada je tata imao moždani, u tim trenucima bilo mi je dosta teško. Nisam ni shvaćao zašto se to dogodilo. Tada je bilo možda teže, ta nepoznanica, a onda kada sam shvatio da to nije nešto što se dogodilo samo njemu na cijelom svijetu. Mama je fantastična, radi sve što može raditi, otkad smo klinci, ne znam što da kažem o njoj drugo nego da je moj heroj", rekao je tada Tin za Jutarnji.
Kao mali, Tin je bio dobro i poslušno dijete. Bio je spretan i volio je sportske aktivnosti, ali nikada ne bi napravio nešto nedozvoljeno, otkrila je jednom prilikom njegova majka dodavši kako ih je takvo ponašanje za jedno dijete začudilo te su se bojali da "ne pukne".
Prvi odlazak od roditelja sa samo sedam godina kada je Tin putovao na pripreme za zagrebačkim klubom ZTD Hrvatski sokol, primorao je mladog sportaša da prerano odraste.
Skoro je odustao
Za Jutarnji list je njegov otac ispričao kako je Tin plakao svako jutro i svaku večer punih 12 dana koliko su trajale pripreme. Mirno bi odradio što treba i onda krenuo plakati. Kada se vratio kući, rekao je samo "ja više neću na gimnastiku" s čim su se roditelji već pomirili.
"Prošlo je nekih deset dana i mi ga vozimo iz škole, a on nas pita ‘dobro, a kada vi mene opet mislite odvesti na gimnastiku?’. Kada smo mu kazali kako nam je rekao da više neće ići, samo nam je uzvratio da se šalio i tako je nastavio ići na treninge", ispričao je njegov otac za Jutarnji.
Da je tada odustao, njegovu sobu danas ne bi krasio veliki broj trofeja koji stoje uz brojne pohvale za školske uspjehe, a Hrvatska ne bi imala još jednog velikog sportaša i razlog za slavlje! Bravo!