Iako je opjevan kao “lepa varoš”, prirodne i kulturno-povijesne znamenitosti odavno nisu jedini turistički adut Samobora. Pjesma je šarmantni podsjetnik na dane kad su poštanskom diližansom koja je 1810. povezala Samobor sa Zagrebom počeli dolaziti prvi izletnici kako bi se prošetali sjenovitim stazama Anindola, nakon čega se odlazilo na objed u prvi samoborski hotel s restauracijom “K gradu Trstu”.
Grad je već tada prepoznat kao gastronomsko odredište, a ponuda je u međuvremenu postala toliko bogata da se profilirao kao gastronomski brend. Tijekom povijesti je gurmanske utjecaje upijao od Nijemaca, Austrijanaca, Mađara te Francuza, a danas se može pohvaliti vlastitom gastro pričom i zaštićenim proizvodima koji pokrivaju cijeli slijed.
Gozba na samoborski način počinje zdravicom bermeta, pića od crvenog vina i mješavine ljekovitih trava među kojima mora biti pelin. Osnovni recept datira s početka 19. stoljeća, a okus mu varira ovisno o slatkoći ili gorčini. Nekada se škrto točio kao lijek za probavne tegobe, a danas je toliko poznat da je pokrenut postupak zaštite zemljopisnog podrijetla na razini Eropske unije.
Zahvaljujući naporima Udruge Samoborska češnofka kobasice su dobile oznaku zaštićenog zemljopisnog podrijetla, što je prvi korak prema najvažnijem cilju - zaštiti imena na tržištu EU. Dodaje im se muštarda, umak od tučene gorušice u koju se ukuhava pekmez od grožđa.
Naziv potječe od francuske riječi “moustard” jer su Francuzi tijekom okupacije grada početkom 19. stoljeća donijeli izvorni recept. Budući da su obitelji koje ga proizvode u međuvremenu doradile postupak, umak danas slovi kao pikantni simbol Samobora koji se slaže s mnogim slanim zalogajima, pa i samoborskim kotletom. Riječ je o specijalitetu koji u gradu ima jednak značaj kao bečki odrezak u austrijskoj prijestolnici.
Čitajte i: Zeleni pogled na prehranu kroz oči Gracije Petek: Njezina zdrava jela mamac su za nepce, ali i oči
Izvorni samoborski specijalitet
Nekadašnji skromni cjelodnevni obrok za rudare od ručno valjanog tijesta i svježeg kravljeg sira, u koji se mogu dodati mljeveni orasi, špinat i kopriva, dragulj je u kruni na stolu. Riječ je o rudarskoj greblici, izvornom samoborskom proizvodu sa zaštićenim zemljopisnim porijeklom te nazivom zaštićenim na razini EU.
Sočna greblica je uz to i hrvatsko nematerijalno kulturno dobro te prvi zaštićeni gastronomski proizvod u Zagrebačkoj županiji. Recept joj je poznat, ali u pripremi postoje tajne koje se u mjestu Rude nedaleko od Samobora, odakle potječe, prenose s koljena na koljeno.
Ništa bez kremšnite
Za kraj uvijek ostaje najbolje, samoborska kremšnita koja je proslavila grad. Osmislio ju je slastičar Đuro Lukačić nakon povratka iz Zagreba 20-ih godina prošlog stoljeća, ne sluteći kako će se zbog nje još godinama čekati u redu na glavnom samoborskom trgu kako bi je posjetitelji ponijeli kući, makar se putem ohladila.
Čitajte i: Samoborska kremšnita postala je zaštićeni hrvatski brend: Testirali smo ih i odabrali najboolju
Na stol se, naime, iznose tople, bez tučenog slatkog vrhnja, a kore su uvijek domaće. Okus im je neponovljiv, poput doživljaja grada čija je gastronomska ponuda razlog da mu iznova vratimo - po slane ili slatke zalogaje.
Rudarska greblica
SASTOJCI ZA TIJESTO
- 35 dag brašna
- 2 dl vrhnja
- 3 žlice ulja
- 1/2 dl mlakog mlijeka
- 1 žličica soli
- 1 žumance
- 1/2 dlžličice germe
SASTOJCI ZA NADJEV
- 1 kravlji sir srednje veličine
- 1 cijelo jaje i preostalo bjelance
- 5 dag mljevenih oraha
- nasjeckani špinat ili kopriva
- prstohvat soli
PRIPRAVA
Nakon što je tijesto odstajalo pola sata, razvaljati ga u dvostrukoj veličini lima za pečenje (60 x 40 cm). Na polovicu tijesta staviti nadjev te ga preklopiti drugom polovicom. Rubove saviti prema gore tako da nadjev ne bi iscurio tijekom pečenja. Greblicu staviti u namašćeni lim i peći u pećnici 20-25 minuta na 200 stupnjeva.