Reper Steve Mešić Ludin, autor nove hrvatske navijačke himne ‘Idemo na vrh‘, koji deset godina živi u New Yorku, govori o siromašnom odrastanju u Šestinama, avanturi na dva kotača do Portugala i ostvarenju svog američkog sna
Nastupe Vatrenih na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Americi posebno zdušno bodre Hrvati koji tamo žive, a jedan od najstrastvenijih i najgrlenijih je Steve Mešić Ludin (42). Zagrebački reper koji je prije deset godina otišao u svijet, skrasivši se u New Yorku, ne samo da ih prati na utakmicama već je i autor nove navijačke kimne "Idemo na vrh".
"Dugi niz godina želio sam napraviti navijačku himnu, a s obzirom na to da živim u Americi, gdje se ove godine održava nogometno prvenstvo, shvatio sam da je došao pravi trenutak. Ideju sam iznio glazbeniku i prijatelju Jurici Grliću Jay Leeju, kazavši mu da bismo mogli nešto napraviti ako nađemo odgovarajući instrumental. Niti jedan beat nije nam sjedao kako treba, da bi na kraju uskočio Haris Rahmanović Priki, Jayev prijatelj, koji je napravio beat na temelju kojeg smo s guštom napisali i snimili pjesmu ", govori Steve, koji je posljednjih tjedana redovito izvodi na okupljanjima hrvatskih nogometnih navijača u SAD-u.
A njegova životna priča dostojna je holivudskog filma. Odrastao je u Šestinama, živeći s obitelji na rubu siromaštva.
"Oca nisam imao, a očuh, koji mi je uz mamu bio sve na svijetu, preminuo je nakon samo pet godina što sam proveo s njim, pet dana prije mog jedanaestog rođendana. Majka je bila čistačica, bilo joj je žao što mi nije mogla pružiti više, a dala mi je zaista sve. Nisam ni po čemu zaostajao za drugim vršnjacima, ali predugo je gurala kao samohrana majka s nikakvom plaćom. Ni danas ne znam kako je uspijevala da me svaku školsku godinu odjene od glave do pete u nekoliko novih kompleta robe, da frižider bude uvijek pun i da bude nasmijana i pozitivna dok je vodila najveće bitke. Kada bih je pitao ima li dovoljno novaca, uvijek bi mi odgovorila: "Ništa se ne brini, znaš da se mama uvijek snađe", priča Steve. Stalna borba s egzistencijom nastavila se i kad je stasao kao mladić. Dani su mu prolazili u iscrpljujućem 16-satnom radu - dostavljao je hranu na motoru, a novca je bilo tek toliko da se preživi do sutra.
"Teško je bilo raditi na taj način, biti pribran od jutra do mraka na dva kotača i biti rob sistema. I moja majka je znala raditi dva posla. Bili smo rastrgani i uvijek nam je falilo još", prisjeća se Steve.
Smjer: Portugal
Jednog jutra, kada u kući nije bilo ni nekoliko lipa koje su nedostajale za kruh, shvatio je kako više ne želi da mu se život svodi na puko preživljavanje. Nije imao ušteđevinu, a ni sigurnost da će uspjeti. Imao je samo bicikl, veliku želju za promjenom i uvjerenje da negdje postoji bolji život od onoga koji je tada živio pa je 2015. donio radikalnu odluku da sjedne na bicikl i krene prema Portugalu u potrazi za poslom - bez ozbiljne pripreme, novca i jasne predodžbe kamo će ga put odvesti. Ako u tome ne uspije, plan je bio napisati knjigu o svom pothvatu i vratiti se u Hrvatsku, no otegotna okolnost bila je što nije uspio pronaći sponzore za tako ambiciozan plan. I danas se sjeća trenutka koji ga je dodatno potaknuo da sjedne na bicikl.
"Nisam imao ni za autobusnu kartu, a želio sam napraviti nešto potpuno drugačije. U bakinoj sobi jednom sam ugledao fotografiju biciklista i pitao je tko je to. Rekla mi je da je riječ o mom prapradjedu, navodno bivšem prvaku Jugoslavije u biciklizmu. Ne znam koliko je ta informacija bila točna, ali u tom trenutku kao da je vrijeme stalo. U nekoliko sekundi kroz glavu mi je prošao cijeli život, a jedno pitanje nadjačalo je sva ostala: "Je li ovo moj put?" - prisjeća se. Odlučio je sjesti na bicikl i krenuti snalazeći se putem, uz podršku dobrih ljudi. Majka ga je u njegovoj odluci podržala, što mu je bilo iznimno važno.
Najteže mu je, prisjeća se, bilo kada je u Španjolskoj pustoši gurao bicikl dvadeset i šest kilometara bez hrane i vode na četrdeset stupnjeva. Probušila mu se guma, a nakon toga i rezervna.
"Jednostavno nisam imao sreće. Počelo mi se vrtjeti nakon sati i sati hoda, jedva sam hodao cestom tih posljednjih par kilometara i, srećom, sreo sam vozača kamiona koji je bio parkiran pored ceste i spasio me velikom bocom vode i voćem", prisjeća se Steve.
Na njegovom putu najviše mu je pomogao hrvatski svećenik iz Italije koji mu je ujedno pronalazio smještaj diljem Europe u hrvatskim obiteljima. Putovanje je financirao uz pomoć Hrvata diljem svijeta koji su donirali nakon što su čuli njegovu priču na društvenim mrežama i u medijima. U Portugalu je uspio dobiti vizu za New York, koji je oduvijek bio njegov san, a zahvaljujući Ivanki i Anti Kovačiću iz Splita koji su mu poslali novac za avionsku kartu uspio je otputovati. Na tom je putovanju stekao brojne prijatelje i dobio pozive za rad u Irskoj, Njemačkoj, pa i New Yorku.
Po dolasku u New York živio je u Queensu u Astoriji, četvrti u kojoj živi puno Hrvata i ljudi s balkanskog područja. Dijelio je stan s tri Hrvata i prvi posao mu je bio na građevini kao pomoćnik, a danas se bavi prijevozom. Sreću je osjetio onog trenutka kada su se on i majka napokon prestali brinuti imaju li dovoljno za račune i hranu i kada je zaradio dovoljno novaca da promijeni stari krov na majčinoj kući u Šestinama.
"Dobar sam"
No, glazba je oduvijek bila njegova strast, pa čak i kada je u Zagrebu radio po 16 sati, sa samo jednim slobodnim danom u tjednu, snimao je albume, spotove i slijedio svoj san. Prije godinu dana izdao je treći album "Od Zagreba do New Yorka", a trenutno s prijateljem Juricom Grlićem - Jay Leejem promovira navijačku himnu "Idemo na vrh", koju su posvetili Vatrenima, a koju izvode na hrvatskim eventima.
No, o povratku u rodni grad ne razmišlja. Voli New York i život koji je ondje stvorio. Posebno jer ga gradi uz ljubav svog života, suprugu Tenu, rodom iz Pule, s kojom je u vezi šest godina.
"Moj najveći uspjeh do sada je zapravo moja Tena. Upoznao sam je kod prijatelja s kojim sam išao u osnovnu školu, koji također živi u SAD-u i koji mi je danas kum. Moj Krešo", priča Steve. Odluku da se preseli u New York smatra najboljom u životu.
"U svibnju sam obilježio deset godina života ovdje i osjećao golem ponos. Krenuti bez ičega, glavom kroz zid i završiti u New Yorku, naći svoju srodnu dušu, mislim da je blagoslov. Ponekad i ne vjerujem jer danas živim drugačiji život, pa se teško vratiti u taj mindset iz prošlog života pun stresa, kada sam zbrajao svaki cent ne bih li platio račune. Danas živim puno mirnije, zadovoljnije i nemam više taj financijski stres. Nisam nikad čekao da mi drugi ispune snove i bio sam gladan i pun želje za životom, a to mi se i ostvarilo. Otkako sam krenuo na put, pa sve do današnjeg dana, događaju mi se divne stvari. Znam pogledati u nebo i reći: "Hej, dosta je. Dobar sam. Ne treba mi više ništa. Prijeđi na neku drugu izmučenu dušu i pomozi joj." Međutim, On mi i dalje daje u kojem god obliku možete zamisliti", objašnjava Steve.
Konstatira kako je u New Yorku najbolje to što imaš priliku u gradu od osam milijuna ljudi biti što god poželiš. To je grad od osam milijuna ljudi i osam milijuna priča. "Ljude ovdje baš briga tko što nosi od odjeće, kakvu frizuru imaš, pjevaš li na ulici, voziš li bicikl ili auto i kakav telefon imaš. Totalno su neopterećeni. Nedostaju mi ljepote Hrvatske, majka, obitelj i prijatelji. Volio bih da Hrvatska ostane svoja i autohtona, ali puno se toga promijenilo. Nakon deset godina provedenih u Americi, postajem stranac u Hrvatskoj, ali mi srce uvijek malo jače krene lupati kada ugledam Zagreb iz aviona. Krenuo sam u potrazi za boljim životom, a pronašao sam svoj dom i na kraju dobio puno više nego što sam ikada sanjao", zaključuje Steve Mešić Ludin.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....