Susan Sarandon Hollywood ne može oprostiti: Ljubavi, skandali i odluke koje su je skupo stajale

Susan Sarandon teško je smjestiti u samo jednu ulogu. Ona je oskarovka, glumica kultnih filmova, majka troje djece, a prije svega strastvena aktivistica za prava potlačenih i žena koja se nikada nije osobito trudila uklopiti u holivudski kalup. Ovih je dana, kada slavi 80. rođendan, ponovno u središtu pozornosti - ne samo zbog velikog jubileja i novog filma "The Echo Chamber", koji je predstavila na Venecijanskom filmskom festivalu, već i zbog činjenice da ni u devetom desetljeću života ne odustaje od pokušaja da promijeni svijet. U rujnu je privedena na prosvjedu u New Yorku protiv izraelske vlade, a nekoliko tjedana prije u Veneciji je otvoreno govorila o tome da zbog svojih otvorenih političkih stavova gubi filmske uloge.

"Postala sam glumica jer imam razvijenu maštu i empatična sam, a upravo te dvije osobine krase i aktiviste", rekla je zvijezda, koja je odrasla daleko od svjetla Hollywooda.

Susan Abigail Tomalin rođena je 4. listopada 1946. u njujorškom Queensu, kao najstarija od devetero djece. Kada su joj bile četiri godine, obitelj se preselila u New Jersey, gdje je odgajana u strogom katoličkom okruženju. Otac joj je bio direktor u sektoru oglašavanja i televizijski producent, a svojedobno se bavio i pjevanjem, dok je majka bila domaćica. Susan je rano naučila preuzimati odgovornost, no već je tada pokazivala i sklonost propitivanju autoriteta. Odrastala je kao pobožna katolkinja i ozbiljno shvaćala vjeru, toliko da je kao djevojčica željela prije svega biti "dobra osoba". Ipak, pitanja su joj dolazila prirodno. Jednom je na satu vjeronauka časnu sestru upitala kako su Josip i Marija mogli biti vjenčani u katoličkoj crkvi kada Crkva u njihovo vrijeme još nije ni postojala. Umjesto odgovora, dobila je ukor i završila u hodniku. Godinama poslije izjavila je da tada nije sebe doživljavala kao buntovnicu.

"Nisam bila prirodna buntovnica. Nisam pokušavala biti pametna. Vjerovala sam svemu što su mi govorili roditelji i društvo", govorila je.

U srednjoj školi Edison prvi se put okušala u glumi nastupajući u školskim predstavama. Nakon mature upisala je Katoličko sveučilište u Washingtonu, gdje je studirala dramsku umjetnost, ali i počela ozbiljnije preispitivati vjeru u kojoj je odrasla. Upravo će joj godine na fakultetu donijeti veliki osobni zaokret: od djevojke koja je nastojala živjeti prema pravilima koja su joj usađena odmalena postupno će postati žena koja će vlastite stavove graditi sama. Kasnije je govorila da su je upravo studiranje katoličke teologije i suočavanje s njezinim proturječjima doveli do toga da napusti vjeru.

"Vjera je prilično brzo nestala kada sam otišla od kuće na fakultet u Washingtonu. Institucionalnu religiju smatram problematičnom i uglavnom neproduktivnom. Isus je bio nevjerojatan, no mnogo toga što je govorio s vremenom je iskrivljeno i iskorišteno za isključivanje i osuđivanje drugih. Sebe smatram duhovnom osobom", izjavila je za The Guardian.

Istodobno se sve više približavala politici i društvenom aktivizmu. Početkom 1970-ih počela je prosvjedovati protiv rata u Vijetnamu, a poslije će putovati u Nikaragvu, Afriku i Haiti te se uključivati u različite društvene akcije.

"Ako si imao imalo moralnog osjećaja, prosvjedovao si protiv rata. To je jednostavno bilo dio toga da budeš mlad i budan", prisjećala se.

A dok je gradila vlastiti svjetonazor, počela je graditi i glumačku karijeru. Godine 1968. udala se za Chrisa Sarandona, također diplomanta istog sveučilišta. Zajedno su radili u regionalnom kazalištu u Virginiji, a potom se preselili u New York, gdje je Susan počela dobivati ozbiljnije glumačke prilike. Prva filmska uloga stigla je gotovo slučajno kada je 1969. otišla s tadašnjim suprugom Chrisom Sarandonom na put u New York, gdje je on tražio glumački angažman. Casting agent primijetio je Susan i poslao je na audiciju za film "Joe". Dobila je ulogu. U godinama koje su slijedile pojavljivala se i na televiziji, među ostalim u sapunicama "A World Apart" i "Search for Tomorrow". Put do velikih uloga, kultnih filmova, Oscara i naslovnica, međutim, neće biti ni brz ni jednostavan. Hollywood joj tada još nije bio širom otvorio vrata, ali mlada glumica već je pokazivala da se neće lako uklopiti u zadane ladice.

Od provokativnog "The Rocky Horror Picture Showa", preko "Thelme & Louise" i filma "Odlazak u smrt", do uloga kojima je desetljećima dokazivala da za žene u Hollywoodu ne postoji rok trajanja - Susan Sarandon izgradila je karijeru prema vlastitim pravilima. A njezin život izvan ekrana uskoro će postati jednako zanimljiv kao i onaj koji je proživjela pred kamerama.

Brak s Chrisom Sarandonom završio je 1979., nakon dvanaest godina, a Susan je nastavila graditi karijeru bez želje da se uklopi u klasičnu holivudsku sliku zvijezde. Već je pokazivala sklonost prema složenim i nekonvencionalnim ženskim likovima, a jednu od takvih uloga ostvarila je 1978. u filmu "Slatka mala" Louisa Mallea, u kojem je glumila majku tada dvanaestogodišnje Brooke Shields. Washington Post je još 1991. vrlo dobro opisao taj prijelaz iz glumice koja se slučajno našla u filmu u ozbiljnu filmsku zvijezdu.

Snimanje tog filma otvoriti će i novo poglavlje njezina privatnog života. Sarandon i Malle, koji je od nje bio 13 godina stariji, započeli su vezu tijekom snimanja. Ostali su zajedno nekoliko godina, većinom su živjeli u Francuskoj, a Sarandon je pomagala odgajati njegovo dvoje djece. Godinama poslije otvoreno je govorila o toj vezi i o tome koliko je teško razdvojiti odnos glumice i redatelja kada privatni odnos počne unutar samog filma.

No, upravo će joj suradnja s Malleom donijeti jednu od prvih velikih potvrda glumačkog talenta. Ponovno ju je angažirao dvije godine kasnije, ovaj put u filmu "Atlantic City", za koji je Sarandon dobila svoju prvu nominaciju za Oscara. Bila je to važna prekretnica: od glumice kultnog filma i neobičnih uloga postajala je ozbiljna holivudska glumačka zvijezda.

Nakon prve nominacije za Oscara karijera Susan Sarandon nastavila je rasti. Godine 1983. pojavila se u kultnom filmu "Glad", u kojem je glumila uz Catherine Deneuve i Davida Bowieja. Film, mračna i erotična priča o vampirima, danas ima status klasika, a Sarandon i Bowie zajedno su snimili jednu od najpoznatijih scena filma.

Tih se godina njezin život početi mijenjati i izvan filmskog platna. Na snimanju komedije "The Tempest" 1982. upoznala je talijanskog redatelja Franca Amurrija. Iako je imala dijagnozu endometrioze i rečeno joj je da neće moći zatrudnjeti, njihova Eva začeta je tijekom ljeta u Italiji s Amurrijem, a na svijet je stigla 1985. kada je glumici bilo 38 godina. Sarandon i Amurri nikada nisu bili u braku, a veza je kratko potrajala. Majčinstvo joj, međutim, nije usporilo karijeru. Naprotiv, uslijedile su velike filmske uloge, među njima "Vještice iz Eastwicka" iz 1987., u kojem je zaigrala uz Jacka Nicholsona, Cher i Michelle Pfeiffer. Godinu poslije stigao je "Bull Durham", film koji će joj promijeniti život na još jedan način.

Na snimanju je upoznala Tima Robbinsa, tada 30-godišnjeg glumca koji je od nje bio mlađi 12 godina. Nije to, kaže, bila ljubav na prvi pogled. Privukli su je njegova inteligencija i smisao za humor.

"Kad sam shvatila da je pametan i duhovit, odmah sam se zainteresirala", prisjetila se jednom.

Veza će potrajati više od dva desetljeća, iako Sarandon i Robbins nikada nisu osjetili potrebu ozakoniti je brakom. Za Susan je upravo sloboda unutar odnosa bila važna.

"Jedan od razloga zbog kojih se nisam udala za Tima jest taj što mrzim pretpostavku da, kada se obvežeš nekome, prestaješ ga doživljavati kao zasebnu osobu. Volim se probuditi i znati da sam izabrala biti s tom osobom", objasnila je.

Zajedno su dobili dvojicu sinova - Jacka Henryja, rođenog 1989., i Milesa, rođenog 1992. - a u njihovoj je obitelji odrastala i Susanina kći Eva Amurri iz prethodne veze s talijanskim redateljem. Sarandon je govorila da je obiteljski život bio središte njihova svakodnevnog života, unatoč tome što su oboje imali zahtjevne filmske karijere. Kada bi jedno od njih radilo, drugo bi pokušavalo uskladiti posao tako da djeca što manje osjete posljedice njihova nestalnog rasporeda.

"Djeca su mi mnogo zanimljivija od svega drugoga" rekla je jednom, objašnjavajući zašto je čak odbijala redateljske projekte kako bi imala više vremena za obitelj. U jednom je intervjuu njihovu obitelj opisala i riječima: "U našoj obitelji nema sljedbenika, svi su vođe. To je prava noćna mora."

Susan i Tim bili su zajedno 23 godine, sve dok se 2009. nisu razišli. Prekid je i nju iznenadio. "Bila sam tužna. Nisam mislila da će se to ikada dogoditi - priznala je godinu dana poslije. Kasnije je njihov odnos opisala manje kao neuspjeh, a više kao životnu fazu koja je završila. - Možda u svoj život uvedeš nekoga kako biste imali djecu, a onda shvatiš da je ta svrha ispunjena", rekla je. Ipak, njihov odnos nije nestao preko noći. Godinama poslije Sarandon je govorila da su ona i Robbins dobri, prije svega zbog djece.

"Imali smo velik uspjeh u poslu, aktivizmu i odgoju naše djece. To definitivno nadmašuje svaki osjećaj da smo nešto mogli napraviti bolje. Problem dugih veza jest u tome što u jednom trenutku pokušavate zadržati ono što ste izgradili, umjesto da vezu prihvatite kao nešto što se stalno mijenja, što treba njegovati, preispitivati i pustiti da diše. Samo pokušavate održati stvari onakvima kakve jesu, a to ne funkcionira jer ne možete kontrolirati ni život ni drugu osobu. Na kraju se borite protiv nečega što ne možete zaustaviti", izjavila je.

Nije, međutim, dugo ostala sama. Nakon Robbinsa bila je u vezi s muškarcima mlađima od sebe, među njima i s Jonathanom Bricklinom, koji je od nje bio mlađi gotovo tri desetljeća. Sarandon nikada nije skrivala da joj razlika u godinama nije presudan kriterij. Mnogo joj je važnije bilo kako se ljudi međusobno doživljavaju i kakav odnos grade.

"Najveća razlika u godinama bila je između mene i Louisa Mallea, ali nije toliko stvar u godinama koliko u statusu koji imate kada započnete odnos", objasnila je. Upravo joj je iskustvo s Malleom pokazalo koliko se teško mijenjaju uloge koje ljudi zauzmu na početku veze.

U međuvremenu je njezina glumačka karijera doživjela ono što mnoge holivudske glumice nikada ne dočekaju - najveći uspjesi počeli su joj stizati u zrelijim godinama. Veliki proboj dogodio se 1991. s filmom "Thelma & Louise", u kojem je zaigrala Louise uz Geenu Davis kao Thelmu. Road movie o dvjema ženama koje bježe od života koji im je nametnut prerastao je u jedan od najvažnijih filmova o ženskoj slobodi, prijateljstvu i pobuni protiv društvenih očekivanja, a Sarandon je za ulogu Louise prvi put nominirana za Oscara. Uslijedile su nominacije za "Lorenzovo ulje" i "Klijent", a 1996. napokon je osvojila zlatni kipić za najbolju glumicu za "Odlazak u smrt", film u kojem je utjelovila časnu sestru Helen Prejean i njezin složeni odnos s osuđenikom na smrt.

Bio je to vrhunac razdoblja u kojem je Sarandon od cijenjene glumice postala jedna od najvećih holivudskih zvijezda. Oscara je osvojila nakon ukupno pet nominacija, a zanimljivo je da je do najvećeg priznanja stigla upravo u trenutku kada je već odavno dokazala da njezina karijera ne ovisi o mladosti ni o holivudskim pravilima.

"Oduvijek sam bila protiv smrtne kazne jer mi se činila proizvoljnom, hirovitom, skupom i neučinkovitom kao sredstvo odvraćanja. No, sve dok nisam pročitala knjigu "Dead Man Walking" sestre Helen Prejean nisam imala tako snažan, osoban odnos prema tom pitanju", rekla je kasnije. Upravo zato igranje Prejean za nju je bilo posebno zahtjevno - nije samo utjelovila stvarnu ženu čiji je rad cijenila, nego je, kako je priznala, osjećala golemu odgovornost da njezinu priču ispriča onako kako zaslužuje. U filmu je utjelovila časnu sestru koja se zalaže za zatvorenika osuđenog na smrt, a uloga je savršeno spojila njezine dvije velike strasti - glumu i društveni angažman. Jer dok je na ekranu igrala žene koje se bore protiv nepravde, izvan njega je već godinama činila isto.

Njezin politički aktivizam počeo je još početkom sedamdesetih, prosvjedima protiv rata u Vijetnamu, a s vremenom je postao gotovo jednako važan dio njezina javnog identiteta kao i filmovi. Kada je 1984. otputovala u Nikaragvu, gdje se upoznala s posljedicama američke politike u regiji, njezin je posjet izazvao žestoke reakcije u domovini. Mediji su je tada počeli prikazivati gotovo kao neprijatelja države, a časopis People prozvao ju je "Hanoi Susan". No, nije odustala. Nastavila je putovati i govoriti o temama poput AIDS-a u Africi, Haitija i američke vanjske politike, a jedan od najglasnijih trenutaka njezina političkog angažmana stigao je 2003., kada je otvoreno istupala protiv rata u Iraku.

"Za mene je rat neuspjeh diplomacije, a ne cilj sam po sebi. Prije nego što naša djeca počnu dolaziti kući iz Iraka u lijesovima, a žene i djeca počnu umirati u Iraku, želim znati - što je Irak učinio nama? Ljudi u Americi ne žele rat naslijepo. Ne žele riskirati svoju djecu, ali ni djecu Iraka", rekla je tada.

Iako je zbog svojih stavova često bila izložena kritikama, nastavila je javno govoriti o političkim i društvenim pitanjima. - Još mi nije ugodno kada moram govoriti pred gomilom ljudi. Pokušavam sve držati jednostavnim - priznala je, dodajući da je više zanima postavljati pitanja nego drugima govoriti što trebaju misliti. Ni desetljećima poslije nije odustala - sudjelovala je i na prosvjedima zbog kojih je bila privedena, a politički i društveni angažman s vremenom joj je postao važniji od same glume. O odnosu Hollywooda prema ženama pritom je govorila bez uljepšavanja, ističući da će im filmska industrija prije oprostiti političnost nego starenje.

No, uz sav politički angažman i sve što je tijekom desetljeća radila izvan filmskog svijeta, Sarandon danas posebno uživa u jednoj ulozi koja nema nikakve veze s Hollywoodom - ulozi bake. Ima troje unučadi, Marlowe Mae, Majora Jamesa i Matea Antonija, djecu svoje kćeri Eve Amurri, a nakon rođenja prvog unučeta priznala je da je baka mnogo lakše biti nego majka, jer nema iste brige i odgovornosti. A kao baka, čini se, nema namjeru biti pretjerano stroga.

"Planiram potpuno ići protiv svega što moja kći pokušava postići i potpuno ih razmaziti", našalila se.

No, možda je najbolji odgovor na pitanje kako Susan Sarandon zamišlja svojih 80 godina dala upravo ove jeseni u Veneciji, gdje je predstavila "The Echo Chamber", film Andree Pallaora nastao prema posljednjem scenariju na kojem je prije smrti radio Bernardo Bertolucci. U njemu glumi Avu, ostarjelu pjevačku zvijezdu koja pokušava ostvariti povratak na scenu. No, Sarandon odbija svoje likove promatrati kroz prizmu godina.

"Ne smatram ih starima. Drago mi je da imaju ispunjene živote kako godine prolaze", rekla je u Veneciji, dodajući da ni zanimljivost ni dosada nemaju veze s godinama, nego s time što neki lik želi i ne želi. I možda je upravo u tome najjednostavniji odgovor na njezinu dugovječnost: s 80 godina i dalje je zanima ono što dolazi, a ne ono što je prošlo. U filmu igra ženu koja pokušava ponovno stati na pozornicu, dok Sarandon izvan ekrana i dalje radi, govori ono što misli i odbija prihvatiti da bi s godinama trebala postati manje vidljiva.